Štrajk Palestinaca i mediji nestali u akciji

Dvojica Palestinca, koji su prvi počeli ovaj trenutni val otpora praksi administrativnog pritvaranja, Thaer Halalheh i Bilal Diab ovih su dana ušli u 70. dan bez hrane. Obojica se, kako izvještavaju ugledno udruženje za zaštitu zatvorenika Addameer i organizacija Ljekari za ljudska prava – Izrael, nalaze u kritičnom stanju i životi im vise o koncu.

Uprkos tom dramatičnom stanju, do sada su zapadne vlade, mediji pa čak i Ujedinjene nacije jedva obratile pažnju na po život opasne okolnosti sa kojima se suočavaju Halalhehu ili Diabu, a kamoli na masovni štrajk solidarnosti koji kraće traje, ali je ipak značajan kao snažno izražavanje nenasilnog prkosa.

Slučaj iz Kine

Suprotno tome, pogledajmo koliku su pažnju posljednjih nekoliko dana zapadni mediji posvetili slijepom kineskom advokatu za ljudska prava Chenu Guangchengu, koji je nakon što je uspio pobjeći iz kućnog pritvora u Pekingu, sigurno utočište pronašao u američkoj ambasadi, dogovorio puštanje na slobodu, a zatim zatražio izlazak iz Kine. Svakako, ovo je važan i uznemirujući međunarodni incident, ali da li je zaista toliko važniji od palestinske priče i da li se može objasniti potpuno zanemarivanje izuzetnog podviga hiljada Palestinaca koji žrtvuju svoja tijela, vrlo vjerovatno i svoje živote, kako bi nenasilnim putem protestovali zbog teškog zlostavljanja u izraelskom zatvorskom sistemu, a time i protiv izraelske okupacije koja traje već 45 godina?

Još jedno poređenje pada na pamet. Prisjetimo se koliki su zabrinutost, tuga i saosjećanje širom zapadnih zemalja bili izraženi za Gilada Shalita, izraelskog vojnika koji je bio zarobljen u blizini pojasa Gaze i kojeg su Palestinci pet godina držali u zatočeništvu. Organizirana je snažna svjetska kampanja za njegovo oslobađanje iz humanitarnih razloga, koja je imala stalnu podršku u medijima.

Trenutni val štrajkova glađu počeo je 17. aprila na palestinski Dan zatvorenika i direktno je inspiriran nedavno okončanim dugim i herojskim štrajkovima glađu Khadera Adnana (66 dana) i Hane Shalabi (43 dana).

Svjetski lideri pozivali su na njegovo oslobađanje, generalni sekretar UN-a pokazao je zabrinutost, a izraelski komandanti su čak borbenim snagama IDF-a tokom masovnih napada na Gazu krajem 2008. – u kojima je poginulo više od 1.450 Palestinaca – rekli da je pravi cilj operacije Liveno olovo bio oslobađanje Shalita ili makar nanošenje patnje cijelom civilnom stanovništvu Gaze zbog njegovog zarobljavanja, što je groteskan primjer nezakonitog kolektivnog kažnjavanja. Kada je Shalit konačno oslobođen u razmjeni zatvorenika prije nekoliko mjeseci, slavlje povodom njegovog povratka kući u Izraelu naglo je završilo kada je Shalit, uglavnom na razočaranje izraelskog establišmenta, ispričao o dobrom tretmanu prema njemu tokom zatočeništva. Shalitov otac je otišao dalje, rekavši da bi i on da je Palestinac pokušao zarobiti izraelske vojnike.

Uznemiravanja i kazne

Trenutni val štrajkova glađu počeo je 17. aprila na palestinski Dan zatvorenika i direktno je inspiriran nedavno okončanim dugim i herojskim štrajkovima glađu Khadera Adnana (66 dana) i Hane Shalabi (43 dana), koji su protestovali zbog administrativnog pritvora te nasilnog hapšenja i procedura ispitivanja. Treba znati da Izrael pomoću administrativnog pritvora Palestince može na osnovu tajnih informacija držati zarobljene do šest mjeseci, bez podnošenja ikakve krivične prijave, a nakon toga se pritvor može obnavljati na neodređeno vrijeme. Kako su štrajkači više puta potvrdili, oni štrajkom ne žele samo svoje oslobađanje, već to rade u ime svih zatvorenika, ali i u znak podrške široj palestinskoj borbi za dostojanstvo, samoopredjeljenje i slobodu od opresije.

Patnja ovih zatvorenika u štrajku nije samo posljedica njihovog odbijanja da uzmu hranu sve dok ne budu ispunjeni određeni uslovi. Izraelski zatvorski čuvari i vlasti se trude da pojačaju njihovu muku uzrokovanu glađu. Postoje brojni izvještaji o tome da su štrajkači izloženi uznemiravanju i raznim kaznama, uključujući stalno zadirkivanje, smještanje u samice, oduzimanje ličnih stvari, uskraćivanje porodičnih posjeta i okrutno odbijanje da se zdravstveno ugroženi štrajkači prebace u civilne bolnice – gdje mogu dobiti onu vrstu liječenja kakvo je neophodno za kritično stanje u kojem se nalaze.

U međuvremenu, aneksionistički planovi Izraela napreduju. Naselja se šire, a u toku je i proces retroaktivne legalizacije više od 100 doseljeničkih objekata, koji su nekada bili ilegalni čak i po izraelskom zakonu.

Kada su u prošlosti Palestinci pribjegavali nasilnim oblicima otpora na Zapadu su ih označavali kao “teroriste”, ali kada su se okrenuli nenasilnim oblicima otpora njihove akcije uglavnom niko ne primjećuje. Još gore, postoji usklađena propaganda da se određene taktike nenasilnog otpora prikažu na neki način ilegalnim, kao jeftini trik za dobijanje simpatija ili pak kao prljavi trik za rušenje države Izraela, dovođenjem njene legitimnosti u pitanje.

U međuvremenu, aneksionistički planovi Izraela napreduju. Naselja se šire, a u toku je i proces retroaktivne legalizacije više od 100 doseljeničkih objekata, koji su nekada bili ilegalni čak i po izraelskom zakonu.

Rock zvijezda među liberalnim govornicima Thomas Friedman godinama je Palestincima propovijedao nenasilje, implicirajući da će Izrael – kao demokratska zemlja sa jakom moralnom osjetljivošću – sigurno popustiti pred takvim principijelnim izazovom. Međutim, kada se desilo nešto tako značajno kao što je masovno izražavanje Palestinaca predanosti nenasilnom otporu u obliku ovog štrajka glađu, nazvanog “rat praznim želucima”, Friedman – zajedno sa svojom braćom liberalima – šuti kao zaliven. New York Times, također, nije mogao naći ni centimetar prostora za članak o tim dramatičnim protestima, sedmicama nakon što su Khader Adnan i Hana Shalabi završili svoj štrajk glađu.

Sramota za Washington

Robert Malley, drugi utjecajni liberalni glas koji je bio savjetnik predsjednika Billa Clintona za Bliski istok, sugerira da bi bilo kakvo stalno izražavanje palestinskog nenasilja, ako bi bilo praćeno izraelskim nasiljem, bilo sramota za Washington. Malley insistira na tome da bi u slučaju da Palestinci izađu na ulice u duhu protesta na Trgu Tahrir, a Izraelci na to odgovore nasiljem, što bi se moglo očekivati od Netanyahuove vlade, to “stavilo Sjedinjene Države u … veliku dilemu o tome kako da reagiraju na izraelsku reakciju”.

Stupanje u štrajk glađu na neodređeno vrijeme je hrabar čin koji je pun rizika i neizvjesnosti, a njemu se ljudi okreću u situacijama krajnje frustracije ili teškog zlostavljanja.

Dilema o kojoj Malley govori proizlazi s jedne strane iz Obaminog podsticanja demokratskih težnji naroda za koji je u više navrata rekao da zaslužuje svoju državu, te bezuslovnog usklađivanja sa Izraelom s druge strane. Samo okorjeli liberal bi to nazvao pravom dilemom, jer svaki informirani i objektivni posmatrač zna da bi američka vlada spremno prihvatila, kao što je to više puta činila u prošlosti, tvrdnje Izraela kako je sila potrebna za održavanje javnog reda. Na taj način, palestinsko nenasilje bi još jednom bilo zanemareno, a supersavez ova dva partnera u zločinu još jednom bi bio potvrđen.

Da ne bude zabune oko moralne i duhovne pozadine izazova koji postavljaju Palestinci. Stupanje u štrajk glađu na neodređeno vrijeme je hrabar čin koji je pun rizika i neizvjesnosti, a njemu se ljudi okreću u situacijama krajnje frustracije ili teškog zlostavljanja.

Za svakoga ko je pokušao izraziti protest na ovaj način – a ja jesam u kraćim periodima kao slobodni građanin tokom svog deceniju dugog protivljenja ratu u Vijetnamu – to je zastrašujuće i fizički teško učiniti čak i na dan ili dva, a za održavanje discipline i snage volje za vođenje takvog štrajka više sedmica potrebna je rijetka kombinacija hrabrosti i odlučnosti.

Pijesak u oči

Štrajk glađu u ovakvim trenutnim razmjerima kolektivne akcije naglašava strašno iskušenje Palestinaca koje je skoro izbrisano iz političke svijesti Zapada u vrućem periodu nakon arapskog proljeća. Također sugerira da je u bliskoj budućnosti moguć novi palestinski ustanak, koji bi Washington izložio dilemi koja brine Malleya. Svijet je dugo odbijao obratiti pažnju na jednostrane napore Palestinaca, koje godinama poduzimaju za postizanje mirnog rješenja njihovog sukoba s Izraelom.

U posljednjih nekoliko godina, glavne taktike palestinskog otpora okupaciji, uključujući i one koje koristi Hamas, uglavnom su bile izbjegavati nasilje, držati se diplomatije i prakse koja je usmjerena prema dugoročnom mirnom suživotu dva naroda.

Treba stalno podsjećati na to da je PLO 1988. službeno priznao Izrael unutar granica iz 1967, što je velika teritorijalna koncesija kojom Palestincima ostaje samo 22 posto historijske Palestine da na njoj uspostave nezavisnu i suverenu državu.

U posljednjih nekoliko godina, glavne taktike palestinskog otpora okupaciji, uključujući i one koje koristi Hamas, uglavnom su bile izbjegavati nasilje, držati se diplomatije i prakse koja je usmjerena prema dugoročnom mirnom suživotu dva naroda.

Izrael je odbio uvidjeti to i umjesto toga stalno baca pijesak u oči Palestinaca. Službeni izraelski odgovor na korake koje su Palestinci poduzeli ka političkoj odmjerenosti i udaljavanju od nasilja uključivao je upuštanje u program grozničavog širenja naselja, ciljano ubijanje, oslanjanje na prekomjerno osvetničko nasilje kao i razne oblike intenzivirane opresije koja je i dovelo do trenutnih štrajkova glađu.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

(balkansaljazeeranet)