Događaj u historiji poznat kao jedina organizovana pobuna protiv vlasti bivše Jugoslavije, koji se još naziva i “Cazinska buna”, ostao je duboko urezan u sjećanjima onih čije je živote u velikoj mjeri promijenio.
76-ogodišnja Cazinjanka, Adila Beganović, u vrijeme događaja koji su su odigrali u noći između 5. i 6. maja 1950. godine, a čije su se posljedice osjećale godinama kasnije, bila je četrnaestogodišnja djevojčica.
“Bili smo gladni, bilo je teže od svakog rata, od svake nedaće”, kazala je Beganović za agenciju Anadolija, pojašnjavajući kako prisjećanje na to vrijeme budi bolne uspomene.
Govoreći o zatvorskoj kazni na koju je njen otac osuđen, a koja je ugasila živote nekih članove njene porodice, Beganović se prisjetila kako je doslovce na ulici tražila milostinju da bi prehranila mlađe članove porodice.
“Nema ništa teže do gledati braću i sestre koje je zadesila glad. Imala sam 14 godina i jedini način da se prehrani porodica bila je da prosim jer smo bili daleko od naše kuće”, prisjeća se Beganović.
Ona je, kroz suze, novinaru Anadolije ispričala da je zatvorska kazna u trajanju od 20 godina, na koju je bio osuđen njen otac, ali i iseljenje cijele porodice u Srbac, bilo fatalno za njenog mlađeg brata.
“Brat mi je umro od gladi. Nisam mogla učiniti ništa da mu u tom momentu pomognem”, kazala je Beganović.
Adila Beganović je kazala i kako su odnosi sa lokalnim stanovništvom pravoslavne vjeroispovjesti u Srpcu bili dobri i nadasve korektni, te dodala kako nikada i nije bilo “problema u narodu”.
-Nakon više od tri godine vratili se kućama
Mejra Porčić (75), u vrijeme događaja iz 1950. godine, imala je 13 godina i prisjeća se da se njena porodica nakon više od tri godine, poslije “kolektivnog iseljenja”, vratila u Cazin.
“Prije bune živjeli smo u Liskovcu, pored Cazina, gdje se porodica i danas nalazi. Sjećam se tih noći i sigurna sam da je bilo mnogo ubijenih. Narod se pobunio protiv gladi, a cijele porodice bile su protjerane” kazala je Porčić i dodala kako je i njen otac osuđen na 20, a u zatvoru je proveo sedam godina.
Gušenje “Cazinske bune” rezultiralo je smrću 14 seljaka u prvoj fazi “obračuna” sa ustanicima dok je u periodu nakon toga njih 15 osuđeno na smrt i strijeljano.
U noći između 5. i 6. maja 1950. godine, stanovnici oko 20 cazinskih i sela iz okolice Velike Kladuše i Slunja, pobunili su se protiv načina otkupa i oporezivanja poljoprivrednih proizvoda. Približno 720 učesnika pobune smatrali su nepravednim metode prilikom otkupa poljoprivrednih proizvoda, ali i postupanje nadležnih prilikom pokušaja uspostavljanja dijaloga u cilju rješenja problema seoskog stanovništva ovog kraja, ali i cijele bivše države.
“Cazinska buna” je događaj u historiji zabilježen kao jedina organizovana pobuna protiv vlasti bivše Jugoslavije, a prema tvrdnjama analitačara njeni uzroci bili su ekonomsko-socijalne prirode.
Jedan od rezultata gušenja “Cazinske bune” bilo je i “kolektivno iseljavanje” lokalnog stanovništva cazinske i velikokladuške općine u Srbac. U tom periodu sa ovog područja iseljeno je 114 porodica sa oko 700 članova.
(aacomtr)