Priča može izgledati ovako:
Povodom 30-godišnjice mature, jedan muškarac se sprema za susret sa svojim školskim kolegama. On već unaprijed zna; doći će samo oni koji su ostvarili neki uspjeh. On smatra da ima šta da pokaže – već je dvadeset godina na vodećim funkcijama. Kupuje skupo odijelo i odlazi na susret. Ali, njegove školske kolege pričaju samo o porodicama, ženi i djeci, karijere im nisu važne. On se smatra neprihvaćenim, i u početku se sažalijeva nad samim sobom, a zatim nad drugima. Napokon, on im stavlja do znanja zašto je njegov način života ispravan. Na kraju, čovjek sjedi sam za stolom.
No, u stvarnosti priča izgleda ovako:
Jedna žena se sprema za susret generacije. Njeno ime je Bettina Wündrich, i ona je novinarka s iskustvom. Radila je za velike ženske časopise. Ona smatra da joj njen uspjeh omogućava da ide na susret. Za tu priliku ona kupuje skupu garderobu. Međutim, ona biva konfrontirana sa ženama koje je gnjave pitanjima vezanim za djecu, djecu koju ona nema. Bettina se osjeća neshvaćenom, i ne želi da se sve svede na njeno ponižavanje; ona će da postavlja pitanja! Bar u knjizi koju je napisala, Bettina privatnost pravi političkom temom.
U jednom intervjuu je Bettini postavljeno pitanje da li je za osudu da se zbog djece ne radi. „Za šta? Zato da se diploma baci kroz prozor, da penzije budu još manje, i da se zavisi od muževa. Također, da se u slučaju razvoda nađe u neobranom grožđu, jer se zbrinjavanje samog sebe spriječava zakonom!“ Žene bi bile nenormalne da se upuste u to (i muškarci također). Osim pragmatičnih aspekata za zapošljavanje žena, Wündrich koristi i obećanje zvano sreća.
„Same na vrhuncu slave? Zašto su zaposlene žene sretnije“, naziv je njene knjige. Bivša šefica taz-a ,Bascha Mika, je sa svojim pamfletom „Kukavičluk žena“ zasvirala istu muziku: Ko ne ganja karijeru, ostaje ispod svog nivoa. Po Miki, inače neudatoj i bez djece, krivac za to jeste povratak žena u tradicionalne uloge supruge i majke.
Da li samo rad ženu čini sretnom?
Ove feministkinje ne govore ženama „novac čini sretnim“, već govore da „rad čini sretnim“. To je feminizam koji izvire iz velikih ureda, prilagođen modernom tržištu, i namjenjen je za radnički sloj žena. Ono što u svemu tome predstavlja smetnju su – djeca. Savremeni izrabljivači žena savjetuju mladim majkama da ne izostaju dugo s posla, kako slučajno ne bi bile potpuno izolovane iz radnog svijeta. Ako neko već dobije djecu, to se mora uskladiti sa poslom, ne obrnuto. Ove žene su toliko apolitične da ne primjećuju da ih njihov poslodavac potura u uloge koje izvode zapravo samo za njihove svrhe. Moglo bi se čak postaviti pitanje da li je možda ekonomija to što tjera žene u taj pravac, možda čak i više od feminizma.
Radni odnos treba znači da bude vrhunac ženskog samoostvarenja. Da li su feministkinje to ikada povjerovale muškarcima? Feminizam nije nikada više bio više prilagođen poslodavcima, nego što je to danas. Udruženja poslodavaca bi većinu feminističkih zahtijeva vrlo rado usvojila, i to bi istovremeno značilo ostvarenje želja ženama, a za industriju obezbjeđenje stručne radne snage. Ovakve spjevove poznajemo od sretnih radnika po fabrikama DDR-a, pa sve do interpretatora patriotsko-firmaških himni po modernim, gigantskim tvrtkama. Samo, žene neće biti prinuđene na pjevanje – one su se same napravile ljudskim kapitalom. I to nazivaju srećom.
Ženstvenost i ženski životni modeli se ne pojavljuju, ljubav i seksualnost važe za „zamke“. S druge strane, Charlotte Roche ne želi propustiti pornografiju. Pornografja se može kupiti. S tim ona ne bi mogla proći na vijeću žena. Današnje feministkinje su „spolno neutralne“, i kada pređu trideset godina, radije bi da budu oslovljavane s „djevojka“ ili „gospođica“, nego li sa zastarjelim nazivima kao što su „majka“, „žena“ ili „gospođa“. Budući da se majka ne može ukinuti, niti može preći u državni inventar, ona je prihvatljiva jedino kao loša („gavran“) majka.
Trostruka zamka majčinstva, karijere i bitisanja ženskog roda
I dok se njemačke feminističke zagovornice ženskih prava svađaju o majčinstvu i karijeri, njihove francuske kolegice su već odavno u trostrukoj krvavoj zamci majčinstva, karijere i ženstvenosti.
Za najiskusniju feministkinju među francuskim feministkinjama, filozofkinju Elisabeth Badinter, majčinstvo predstavlja logični kraj samoodređenja žena.: „To zvuči kao zvono smrti za radosti, slobodu i bezbrižnost, svega onog što pripada statusu žene bez djece. Kao kad časna sestra stavi veo, tako ni buduća majka više ne pripada samoj sebi. Bog i beba su po mom mišljenju dovoljno jaki da okončaju ovozemaljski život“. Upravo je Badinter ta koja je sliku loše („gavran“) majke predstavila pozitivnom tako što je izmislila protusliku „majke pelikana“. Po kršćanskoj ikonografiji majka pelikana mladunčad doji svojom krvlju. Ako feminizam diktira da je antifeministički dojiti svoje dijete, zar to također nije kraj samoodređenja žena? Je li feministički odreći se svog djeteta da bi se mužu ili ljubavniku bio dobar seksualni partner? Podjela na „gavran“ i „pelikan“ majke nam pokazuje prije svega mržnju žena koju one ispoljavaju prema sebi, trudeći se da pronađu sebe u jednoj od ove dvije skupine majki. Najtužniji rezultat ove dezorijentacije je napad na način života majki. Samouništenje.
Nikada nije bilo više naslova knjiga kojima se pravi negativna slika o majkama. Apsolutno razarajuću tezu iznosi feministkinja, službenica na birou za zapošljavanje, Barbara Vinken, u svojoj knjizi „Njemačke majke“. Za Vinken je „majka“ ideologija kojom se ženama onemogućuje pristup tržištu rada. Ona se zalaže za cjelodnevne dječije vrtiće, cjelodnevnu nastavu , te cjelodnevnu brigu o djeci nakon nastave. „Ispunjenje“ je samo rad. Vinken, naravno, tu ne vidi nikakvu ideologiju. Jedan od njenih „ubilačkih“ argumenata je da su majke zahvaljujući Hitleru postale najvažniji, stilizirani građani njegove države. U njenoj knjizi ne postoji poglavlje o majkama iz DDR-a, jer bilo bi neugodno priznati da je socijalistički oblik totalirizma prilično blizu njenom idealu.
Kliše preopterećene, histerične majke
U knjizi „Zle majke“, jedna psihologinja objašnjava zašto mnoge žene postaju, i ostaju debele. Razlog pretilosti je, naravno, pogrešno tumačenje majčinske ljubavi. Uz to ide prikladan socijalno-zavidan naslov: „Pustite me da prođem, ja sam majka. Od plemenitih roditelja i njihove zapovjedničke djece“. Literarni priručnik nudi savjete za različite potrebe; „Moj posao, moja beba, moj muž i ja“, ili „Malo drugačiji način majčinstva“. „Dječije sranje“ je klasična žalopojka, upakovana kao ironično distanciranje od djeteta.
Kliše histerične, preopterećene, antisocijalne majke s kojom se lahko može manipulirati, ne nailazi na mnogo protivljenja. Majke nemaju lobije, radnici imaju. No, izgleda da ipak najveću provokaciju predstavljaju žene koje su rado sa svojom djecom, i to još kod kuće. Majke, koje se bar neko vrijeme suprotstavljaju ekonomskom nasilju, i koje početak jednog života žele sačuvati od nasilne, kapitalističke i socijalističke logike. I tako su na kraju djeca ta na šta se pokazuje prstom zbog gubitka solidarnosti s majkama. Djeca postaju stvarnim krivcima za ženski poslovni neuspjeh.
Moderni, racionalizirani čovjek
Debate o tome šta treba da se desi djeci donosi scenarije noćnih mora, ili pak čiste gluposti. Tako se u Spiegelu može pročitati da odgoj djece zahtijeva mjesta „povezanih zajednica“. Sve treba da bude povezano, kao jedno selo: „Pedagozi i savjetovališta za strance, pedijatar, psiholog, ginekolog i babica; socijalno-pedijatrijske usluge, ispostave socijalne ustanove, crkve i policije“. Ok, sve je to korektno, ali ovdje se radi o djeci, a ne o kriminalcima. O roditeljskoj kući govoriti kao „povezanoj zajednici“ se skoro nikako ne govori, zato se vizija budućnosti odlikuje s racionaliziranim ljudima s djecom kao državnom imovinom.
„Moj stomak pripada meni“, izjavile su nekada feministkinje. Njihove moderne nasljednice žele garanciju od države da će njihova djeca biti zbrinuta 24 sata dnevno, ne shvatajući da s tim istovremeno slabe pravo samoodređivanja tog stomaka, jer razmišljaju suviše konformno. One su također mišljenja da su sve žene feministkinje, što naravno pojednostavljuje pitanje o ulozi žena. Feministkinje, predhodnice, su po tom pitanju imale drugačije mišljenje, te su se ogradile od ovakvog stava. Za njihove nasljednice ni privatni život više nije politička stvar, već smije biti nacionaliziran.
Žena mora dopustiti da joj se kaže kako treba da živi
Danas je jedna žena na čelu Ministarstva za žene, i smatra se tolerantnom. Ona je protiv krutih kvotuma, i općenito nema ništa protiv žena koje žele ostati kod kuće i brinuti se za svoju djecu, iako to ona drugačije radi. Njene protivnice, međutim, diskriminiraju i diskreditiraju ovakve žene nazivajući ih „kuharicama“, dok doplatak za brigu o djeci nazivaju „premija pećnice“ ili čak „premija zaglupljivanja“. Očito žena mora da dopusti da joj se kaže kako treba da živi i šta da radi.
I upravo njenoj najvećoj protivnici, također ministarki, najviše liče navodno lijevi borci za prava žena, i to više nego što su oni svjesni: izgarajuća želja za karijerom u velikim institucijama, želja povezana s apolitičkim i prilagodljivim stavovima. Da „ganja karijeru“ priznala je jednom i jedna gospođa Schröder. Sa svojim predhodnicama sadašnje feministkinje imaju manje zajedničkog nego što bi one htjele da imaju. Njihovim konformnim razmišljanjem upravlja strah da će im nešto biti uskraćeno, i tako se u svojoj slobodi izbora one same žrtvuju institucijama, umjesto da ih mjenjaju. Stara feministička garda je dozvoljavala i kreirala značajno više modela, počevši od alternativnih dječijih trgovina, do majki koje se brinu za svoju djecu, cjelodnevno.
Vic i poenta tadašnjih žena na frontu danas se čini nostalgičnim. Kada je prije deset godina u Berlinu predstavljena knjiga Ute Kätze o ženama iz 68′, sala Heinrich-Böll-Stiftunga je bila krcata ženama preko pedeset godina. Na kraju prezentacije je moderatorica upitala šta je njima donijela emancipacija. „Mnogo neudatih žena“, povikala je jedna žena. Sala se tresla od smijeha.
Izvor: Frankfurter Allgemeine Zeitung
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović