Autor Bernard-Henry Levy
Nakon moje posljednje kolumne uslijedili su brojne reakcije, pisma čitalaca i komentari, tako da bih želio razjasniti stvari. Nacionalni front Francuske nije desničarska stranka, već stranka radikalne desnice. Desnicu i radikalnu desnicu dijele one iste različitosti i prepreke koje su nekada suprotstavljale ljevicu i radikalnu ljevicu ili, kako su to disidenti centralne Evrope jednom objasnili – umjerenu ljevicu i totalitarističku ljevicu.
Ljevica je skoro nestala, a ja nisam to prestao ponavljati još od svoje knjige “Barbarizam s ljudskim licem”, do one “Ljevica u vremenima tame”, ili samo u značenjskom smislu postala je blizu komunizmu, što je Kami nazivao drugim imenom – za polovinu čovječanstva to nije nada, već opekotina i uvreda.
Dvije grane
Čvrsta ideja o velikoj ljevičarskoj porodici, gdje bi socijalna demokratija bila jedna, a staljinizam, lenjinizam, ukratko, totalitarizam druga grana, bila je matrica po kojoj je ponavljala greške, ali i izvor njene sramote. Uz neke izmjene danas isto važi za desnicu.
U pitanju je ista borba do smrti s nasljednicima ostalih pripadnika totalitarizma koji su osnovali Nacionalni front na ruševinama višizma. Nemilosrdna borba s nasljednicom „starog vođe” (Le Pen), čiji su antisemitizam, rasizam i mržnja prema demokratiji, kulturi i inteligenciji bili i ostaju jaka i morbidna fiksacija.
Ali ista je zamka bez obzira na ugao iz kojeg posmatrate. Ovdje ne govorim o savezu ili dogovoru u istom obliku niti o apelu izgubljenim glasačima. Jednostavna riječ je dovoljna ili čak gest koji glasače Sarkozijeve (Sarkozy) Unije za narodni pokret stavlja u isti desničarski blok.
Fatalna zamka, također, kada neko odaje utisak da može postojati sličnost, ili prekinuta veza, ili zajedništvo, kako god neodređeni, porijekla i naslijeđa između civilizirane desnice i opsesije kandidata koji, shodno naslijeđu, logici svoje svite ili temperamentu, stremi samo jednom cilju – uništenju liberalne, republikanske desnice.
Naslijeđe podrazumijeva fašističku tradiciju koju gospođa Le Pen jasno i glasno brani. Njeno stranačko tijelo vratilo se u punoj snazi nakon kratke stihije kada najavljuje svoju namjeru ulaska u parlament i, baš kao u vrijeme antirepublikanskog pužadizma, tu bi “razbila sve”.
U ratu koji su objavili liberalima Unije za narodni pokret, neofašisti Nacionalnog fronta neće pokazati milosrđe ili im učiniti neki ustupak, ugodnost, ili se pokolebati, a onda su ovi gotovi. I još jedna stvar. Ako uistinu postoji lekcija koju treba naučiti iz strahovitog 20. stoljeća, to je da sudbina svih ovisi o ishodu ove borbe prsa u prsa. Po tradiciji, ljevica je ta koja plače – „fašizam neće proći”.
Počinje borba
Ali desnica je ta koja se kroz svoju sposobnost da se odupre, odlučnost da razotkrije zamku i svoj interes za čast, istovremeno kao i svoju svjesnost o borbama za vlast, ponaša na način da će u praksi proći ili ne. Svaki put kada je desnica odustala, fašizam je prošao.
Svaki put kada je ustrajala, kada se radije držala svoje suštine nego da brani svoje kratkoročne interese koje u svakom slučaju uglavnom žrtvuje, svaki put kada je riskirala da izgubi izbore radije nego da izgubi svoju čast (a i izbore, također), fašizam je zaustavljen. Danas, skoro četrdeset godina nakon njenog osnivanja, kakvi god bili rezultati predsjedničkih izbora, počinje prava borba protiv Nacionalnog fronta. To će biti, kao prvo, po profesiji i skoro prirodno, stvar nasljednika Tokevila (Tocqueville), Arona ili generala De Gola (Gaulle). A spas republikanske ideje ovisi o njenom ishodu.
Iznijeti prljav veš
Moja posljednja opaska kao odgovor na primjedbe onih koji su pisali kako bi rekli da oni koji glasaju za Fransoa Olanda (Francois Hollande) ne trebaju da se miješaju u posla desnice, koja svoj prljav veš ne treba iznositi. Najprije, ponavljam – ta ista ideja o “porodici” je polazna i velika greška, to je nit koja mora biti prekinuta jer, ukoliko je očuvaju i nastave s njom, sami će sebi iskopati politički grob.
(dnevniavazba)
