Zilkić je bio vojnik Ratka Mladića!
Zvanična posjeta Muhameda Jusufspahića, imama iz Beograda, Miloradu Dodiku, a nakon što je reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić uputio pismo, zamolbu, ambasadorima islamskih zemalja da predsjednika RS-a proglase personom non grata, pokazuje visprenost srpske politike i zloupotrebu Islamske zajednice od strane režimskih funkcionera paravjerske tvorevine. Također, prije posjete Jusufspahića mlađeg, banjalučki muftija Edhem-ef. Čamdžić odbio je primiti odlikovanje koje mu je Dodik bio namijenio dodijeliti na dan proglašenja „Pijemonta srpstva“, odnosno Dan krsne slave RS-a, u Banjoj Luci.
Srbofilske medrese
Političke poruke i konotacije susreta Jusufspahića mlađeg sa Dodikom ni po čemu ne mogu poslužiti popravljanju srpsko-bošnjačkih odnosa jer nemaju ekumensku, već intrigantsku pozadinu. Taj susret je do sada, možda, najubjedljiviji pokazatelj da po dosadašnjim spekulacijama Dodik „vaistinu“ želi formirati Islamsku zajednicu RS-a. Spekulacije su počele još od postavljenja Adema Zilkića za reisa u Beogradu. Čim je inauguriran, Zilkić je sa Jusufspahićem boravio incognito dvadesetak dana u RS-u, pridobijajući imame da se priklone Beogradu. Nakon što nije naišao na razumijevanje imama, Zilkić je digao ruke od RS-a. Srbi još od kralja Petra, koji je osnovao i finansirao Veliku medresu u Skoplju, imaju tradiciju da izravno školuju hodže koji će agitirati prosrpsku politiku među Bošnjacima. U vrijeme komunizma srbofile među hodžama izravno je pronalazila Državna bezbjednost (UDB-a). Otvaranjem medrese i pedagoške akademije u Beogradu, pod okriljem „beogradskog muftiluka“, a koje finansira Vlada Srbije, ima za cilj popunjavanje vjeroučitelja i imama u RS-u.
Dva bošnjačka politička lidera, odnosno ministra u Vladi Srbije, Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin, stala su iza Adema Zilkića priznavši ga za reisa. Tako da je glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer-ef Zukorlić ostao usamljen držeći svoju vezu sa Rijasetom Islamske zajednice u BiH.
Bošnjački spartanci
Pošto će naredni izbori u Srbiji biti održani maja ove godine, predizborna kampanja u Srbiji je već počela. Za Bošnjake u Srbiji, posebno u Sandžaku, ovo će biti odlučujući izbori. To će biti referendumsko izjašnjavanje između probeogradskog bloka, kojeg čine Rasim Ljajić, kao lider SDPS-a, Sulejman Ugljanin, liders SDA, uz podršku Jusufspahića i Zilkića, i lidera prosandžačkog bloka Emira Elfića, predsjednika BDZ-a, stranke koja prvi put izlazi na izbore, a koju podržava muftija Zukorlić. Iako za sada sve ankete daju prednost Elfićevom BDZ-u, koji bi uz neke manje probošnjačke stranke iz Novog Pazara, nakon pobjede mogao i formirati lokalnu vlast u svim sandžačkim gradovima, političko rješenje za Sandžak se ne nazire. Tim prije, a to je vrlo dobar primjer, što ni pregovori o Islamskoj zajednici, koje su vodili najviši vjerski autoriteti, dvojica reisova, kao i državnici Turske i Srbije, nisu dali nikakve rezultate.
Za sada svi srbijanski mediji, kao i državni vrh Srbije, daju maksimalnu podršku Ljajiću, Ugljaninu i Zilkiću, protiv muftije Zukorlića. Njih trojica su, pritom, preko Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, osigurala i političku i medijsku podršku iz Sarajeva. Gledano sa tog aspekta, mladi Elfić ne bi imao nikakvu šansu. Ipak, postoje lokalni mediji, javne tribine i skupovi na kojima se raskrinkavaju nositelji vjerskih i političkih skupova, te općenarodno iskustvo i pamćenje svega onoga što se zbivalo u protekle dvije decenije na prostoru Sandžaka.
Od nastanka SDA, kada su Sandžaklije postali „bošnjački Spartanci“, desilo se nekoliko paradoksalnih političkih obrata. Prvo su se, poput Alije i Harisa, posvađali Rasim i Suljo, da bi cijeli poratni period njihove dvije stranke, SDA i SDP, vodile krvave političke obračune. U vrijeme sloge Ugljanina i Ljajića Sandžak je bio samoproglašena republika koja je imala vladu od 17 ministarstava, premijera i predsjednika. Izdavali su „memorandume o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak“ i pisali pisma svjetskim državnicima i međunarodnim institucijama koje su potpisivali kao predsjednik (Ugljanin) i premijer (Ljajić). Indikativno je posebno danas da je ministar odbrane bio Alija Mahmutović, današnji lider sandžačkih vehabija. Svih 17 ministara te samoproglašene republike je uhapšeno 1993., a i danas se vodi sudski postupak protiv nekolicine preživjelih „ministara“ zbog „narušavanja sigurnosti i ugrožavanja ustvanog poretka zemlje“, dok je Ugljanin, koji je pred hapšenje, što je vrlo indikativno i sumnjivo, pobjegao u Tursku, amnestiran.
Mladićev vojnik
Kako se desio obrat u politici bošnjačkih lidera? Oko Ljajićeve i Ugljaninove stranke razvio se „zmijski koloplet“ obavještajnog i kriminalnog podzemlja. U njihovom najbližem okruženju dešavala su se misteriozna ubistva, hapšenja i progoni ljudi. Ljajićev brat Kero bio je jedan od glavnih narko-bosova u Novom Pazaru, umro u laboratoriji droge, a brat Sulejmana Ugljanina se objesio. Uz to Ugljanin se sumnjiči da je pronevjerio oko 15 miliona eura samo u dva općinska mandata gdje je SDA imala skupćinsku većinu u Općini Novi Pazar. Kao takvi i najobičnijem svijetu su postali sumnjivi da su ih beogradske vlasti ucijenile i usmjerile da izravno izvrše napad na Mešihat Islamske zajednice i uz pomoć srpske žandarmerije pokušaju okupirati džamije i iz njih protjerati neposlušne imame. U obračunu džematlija i srpskih specijalaca, koji su gazili sedžade u čizmama, bilo je nekoliko ranjenih i povrijeđenih džematlija. Cilj napada na džamije bio je postavljanje imama lojalnih Zilkiću. Ne bi ovo mogao izvesti sam Zilkić bez izravne podrške Ugljanina, koji je tada bio u savezu sa Vojislavom Koštunicom. Ugljanina je sa Koštunicom povezao Rade Bulatović, koji je bio vojni ataše u Turskoj u vrijeme dok je bio u azilu, a zatim Koštuničin direktor BIA-e, koji se po tom osnovu dovodi u vezu sa ubistvom Zorana Đinđića.
Ugljanin, očito po istoj preporuci, postavlja podobnog Zilkića za reisa. Zilkić je postao podoban, po tvrdnjama svjedoka, još dok je služio JNA u Kumanovu, 1979/80, kod Ratka Mladića. Mladić je bio komandant 3. čete pješadije u kasarni Karpoš. Prema tvrdnjama jednog niže rangiranog oficira, Zilkić je imao vrlo prisne odnose sa Mladićem, koji je još tada pokazivao svoj mazohistički karakter jer se surovo iživljavao i maltretirao vojnike. Za razliku od mnogih, Zilkić je bio povlašten, pa je kod Mladića ulazio u kancelariju bez kucanja. Također je viđan kako nedjeljom odlazi sa Mladićem na privatni ručak. Konačno, kao hodža, držao je političku nastavu iz marksizma za vojnike. Nakon odsluženja vojnog roka Zilkić se zaposlio kao glavni imam u Tutinu. Uporno je simulirao teške bolesti što izazivalo sućut kod kolega. Međutim, u vrijeme najcrnjih progona Miloševićevih falangi na Sandžak, najmanje tri stotine mladića je hapšeno i pretučeno zbog optužbi za posjedovanje oružja. Među pretučenima su bili i neki imami koje je, kako su naknadno saznavali, prokazivao osobno Zilkić. Bojeći se osvete Zilkić je zatražio zaštitu od Ugljanina, glavnog krivca za takva mučenja i maltretiranja ljudi. Ugljanin je izjavljivao kako u Turskoj regrutira vojsku od trideset hiljada mladića za oslobađanje Sandžaka, zbog čega je Milošević pokrenuo akciju „Maj 92“ kojom je rukovodio oficir DB-a Vlado Čorbić. Zbog svega toga Sandžaklije strahuju da će se zaista u Srbiji održati izbori, dok će u Sandžaku to biti samo prilika za novu ofanzivu na Islamsku zajednicu, posljednji pedalj slobodnog Sandžaka.
AHMEDIJE NA TRI PRSTA
Prije Adema Zilkića, još dva reisa su ustoličena u Beogradu. Prvi je hafiz Ibrahim-ef. Maglajlić, koji je naslijedio najčuvenijeg reisa Džemaludina Čauševića. Čaušević je posato legendaran po otporu srpkoj hegemoniji odbivši poltronstvo srpskom monarhu rekavši: „Evo ti moja ahmedija, pa je stavi na svoju glavu!“ Nekoliko je referenci zbog kojih je srpski monarh preferirao Maglajlića za reisa. Prvo, bio je prognan u vrijeme Ustro-ugarske zbog učešća u Boju kod Banje Luke. Živio je u Čehoslovačkoj. Zatim je napravio raskol u JMO i istupio iz Spahine stranke. Kada njegova prosrpska stranka, koja je davala ovce za glasove, nije osvojila niti jedan mandat, hodžinska kurija ga 1930. bira za reisa IVZ-e Kraljevine Jugoslavije. Uz prisustvo kralja svečano je inauguriran u Bajrakli džamiji u Beogradu. Bio je na funkciji dok je sprovodio zloglasni „Srčkićev ustav“. Penzioniran je nakon usvajanja novog Ustava Islamske zajednice kada je ponovo Rijaset vraćen u Sarajevo.
U pripremi srpskih osvajanja i ratova u bivšoj Jugoslaviji srpska politika je preko obavještajnih službi (UDB-a i KOS) pokušala obezglaviti Islamsku zajednicu. Nakon pokreta imama u Sarajevu, koje je vjerovatno inicirala UDB-a, te nakon smrti Naima Hadžiabdića, za reisa je izabran major UDB-e i nosilac Partizanske spomenice, hafiz Husejn-ef. Mujić. On će biti drugi reis u historiji kome je menšura, inauguracija predata, 31. oktobra 1987., u Beogradu. Obavljao je službu reisa samo dvije godine, kada je na lični zahtjev penzioniran.
Umuknuo sandžački pijetao
Nekada se Sulejman Ugljanin smatrao najradikalnijim liderom na Balkanu. Zvali su ga Pešterski pijetao koji traži autonomiju za Sandžak. Ove godine, iako je kampanja u Srbiji već počela, Ugljanin šuti. Pitajući se što je umuknuo, Pešterci ga izazivaju dosjetkom:
„Pjevni pijevče, duhni, zijveni; Ne izduhnu čega nema!“
Piše: Tim za analitiku PB
(pan Bošnjak)
