Ova izjava sugerira da je tzv. Arapsko proljeće promijenilo podjelu sekularista i islamista. Stranke i pokreti stvaraju i rade u prostorima definiranim nečim drugim. To je izuzetan razvoj događaja. Bilo da uspiju ili ne, ti napori zaslužuju pažnju onih koji su zainteresirani za političke i vjerske implikacije revolta širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Nije lako promijeniti duboko ukorijenjene kategorizacije. Imaju duge historije. Kada je Tunis stekao nezavisnost od Francuske 1956., predsjednik Bourguiba je provodio agresivni program sekularizacije usmjeren na učvršćivanje vlasti, te dobivanje naklonosti zapadnih saveznika.
Njegova vlada nastojala je oponašati zapadnjačke sekularističke modele marginalizirajući islam. Šerijatski sudovi su ukinuti, Zaytouna (poznati centar muslimanskog učenja) je zatvorena, nošenje marama zabranjeno, a ulema oslabljena.
Za mnoge Tunižane, “sekularizam” je dugo bio povezan sa pokušajem države da ocrni lokalne koncepcije zajednice i vlasti a u znak podrške vanjskim interesima. Ennahda je predstavila alternativnu islamski orijentiranu viziju, protiveći se historijskim nepravdama koje je režim počinio protiv svog naroda.
“Za Bourguiba”, primijetio je jedan učenjak, “islam je predstavljao prošlost; Zapad je Tunisu bio jedina nada za modernu budućnost.” Dok su evropski i američki modeli onoga što znamo kao “sekularizam” nastali iz političkih i pravnih sporova unutar i između država i društava sa kršćanskom većinom, u Tunisu je sekularizacija bila politički projekt nametnut od države, a koji je bio povezan sa marginalizacijom tunižanske historije i tradicije. Različite putanje sekularizacije prenose različite političke i vjerske historije u sadašnjost.
Uspon Ennahde
Pojavile su se opozicione snage, uključujući i one koji su kasnije postali poznati kao “islamisti”. Mnogim Tunižanima se nisu sviđali Bourguibina nametnuta privatizacija islama, autokratska državna vlast i prešutna podrška nastavljenim evropskim ekonomskim i političkim interesima. Opozicija je kulminirala formiranjem Pokreta islamske tendencije (kasnije stranka Preporod ili Ennahda), sa Rachidom Ghannouchijem na čelu.
Ko čini Ennahdu? Mogu li se kategorizirati kao islamisti? Možda. Sekularisti? Vjerovatno ne. Nešto drugo? Možda.
Ennahda je počela kao apolitično kulturno društvo. To se promijenilo u januaru 1978., kada je Bourguiba upotrijebio vojsku za slamanje demonstranata povezanih sa ovom grupom. Represija u kombinaciji sa uspjehom Islamske revolucije u Iranu navela je Ghannouchija da islam poveže direktno i izričito za živote ljudi.
Godine 1979. postao je vođa otvorenije politizirane Islamske asocijacije (Jamaah al-islamijje), koja je razvila koncept “živoga islama” koji se bavio platama, siromaštvom, radničkim pravima i nacionalnim i kulturnim identitetom. Godine 1981. Islamska asocijacija postala je politička stranka pod imenom MTI (francuski akronim za Pokret islamske tendencije).
Bourguiba je odbio izdati dozvolu za legalizaciju stranke te je pooštrio mjere za slamanje njenih vođa. Tako je Ghannouchija podvrgao mučenju i poslao u zatvor na tri godine. Teška represija islamskih grupa, simbola i tradicija se nastavila, a drugi nasilni obračun uslijedio je 1987.
Vanjski akteri bi trebali uzeti u obzir ono što Middle East Report zove “privlačna snaga mogućeg”, i doprijeti do aktera, stranaka i tendencija koje odbijaju biti definirane političkim ograničenjima nametnutim okvirom “sekularistički nasuprot islamističkog”.
Ben Ali je, poput svog prethodnika, odbio pustiti MTI da uđe u politiku. Stranka je klasificirana zajedno sa proiranskim grupama, poput Islamskog džihada i Hezbollaha i zabranjena je.
Modernizacija autokratske države je prevladala, ali samo nakratko. U januaru 2011., narod Tunisa je Ben Alija zbacio s vlasti kao odgovor na neobuzdanu korupciju, loše upravljanje ekonomijom te tešku i kontinuiranu političku represiju.
Za mnoge Tunižane, “sekularizam” je dugo bio povezan sa pokušajem države da ocrni lokalne koncepcije zajednice i vlasti a u znak podrške vanjskim interesima. Ennahda (ime koje je MTI uzeo 1989.) je predstavila alternativnu islamski orijentiranu viziju, protiveći se historijskim nepravdama koje je režim počinio protiv svog naroda.
Međunarodni stavovi
Stoga i nije neko iznenađenje da je na izborima prošle jeseni Ennahda osigurala nešto više od 40 posto od 217 mjesta u skupštini. Tri stranke koje drže najveći brojem mjesta u Ustavotvornoj skupštini su: Ennahda (sa 89 mjesta), CPR sa Moncefom Marzoukijem na čelu (29 mjesta), i Ettakatol sa Mustaphom Benom Jaafarom na čelu (20 mjesta) .
No, neko bi mogao reći da bi Ennahda još uvijek mogla biti islamistička stranka koja prijeti demokratiji. Pogledajte šta se desilo u Iranu. Pogledajte rezultate izbora u Egiptu, na kojima je Muslimansko bratstvo, koje je bilo zabranjeno pod Mubarakovim režimom, osvojilo najveći broj mjesta u parlamentu (38 posto).
Njegova Stranka sloboda i pravda (FJP) imenovala je za predsjedavajućeg skupštine Saada al-Katatninija, vodećeg zvaničnika Bratstva, koji je sjedio u starom parlamentu kao nezavisni poslanik. Tvrdolinijaška islamistička stranka Al-Nour našla se na drugom mjestu sa 29 posto mjesta. Liberalni Novi Wafd i koalicija Egipatski blok našli su se na trećem, odnosno četvrtom mjestu.
Kako marokanski reformator i bloger Aboubakr Chraïbi insistira, “Budimo jasni: nije islam taj koji je na kocki u revolucijama koje se odvijaju u arapskom svijetu, već demokratija, ili tačnije zahtjevi za demokratiju.”
Postoji povod za sumnju. Kako Asaf Bayat naglašava, mi bismo trebali pažljivo gledati ograničenja stavova islamističkih organizacija i nedostatke u području individualnih prava, religijskog pluralizma i demokratske prakse, baš kao što bismo procijenili vlastite stranke u SAD-u ili drugdje.
Trebamo biti oprezni u vezi onoga što kritičari opisuju kao novu “ljubavnu vezu” Washingtona sa islamistima, i trebamo uključiti glasove širom političkog spektra. Ed Husain je u pravu kada upozorava da je “neophodno da administracija predsjednika Obame nastavlja svoju interakciju sa Muslimanskim bratstvom, dok istovremeno održava veze i podršku opozicionim grupama i drugim političkim igračima unutar Egipta. Muslimansko bratstvo ne može postati novi NDP.”
Ipak, vanjski akteri bi, također, trebali uzeti u obzir ono što Middle East Report zove “privlačna snaga mogućeg” i doprijeti do aktera, stranaka i tendencija koje odbijaju biti definirane političkim ograničenjima nametnutim okvirom “sekularistički nasuprot islamističkog”.
Još važnije, takve mogućnosti ne moraju zastupati samo Ennahda ili MB, već i oni koji se uopće ne identificiraju kao islamski orijentirani, ali – i to je ključno – također ne zaziru da rade u miru sa strankama koje to jesu.
Na izborima u Tunisu prilično dobro su prošle stranke koje su se uspješno diferencirale od Ennahde, ali su bile spremne raditi s njom, i koje su naglasile važnost sekularne prirode države, istovremeno izražavajući poštovanje ili razumijevanje za vjerske osjećaje mnogih Tunižana.
Među njima je bio CPR, neislamska centristička stranka sa liječnikom i aktivistom za ljudska prava na čelu, koja nije podržavala antiislamističku platformu. Dio razloga za uspjeh CPR-a, kako Melani Cammett tvrdi, bilo je odbijanje da pristane na taktike zastrašivanja koje su protiv Ennahde provodile druge stranke, dok je istovremeno priznavala pozive revolucionara na dostojanstvo i poštovanje.
Bit će potrebno raditi na nadvladavanju težnje da se akteri klasificiraju kao sekularisti i islamisti. SAD nisu uspjele predvidjeti dolazak egipatske revolucije dijelom zato što su pratile vodstvo Mubarakovog režima, te podijelile svijet na dva tabora: radikalne islamiste koji su bili prijetnja režimu i Mubarakove prijatelje (i SAD).
SAD nisu uspjele ocijeniti moć i stav većine Egipćana koji nisu željeli (i ne žele) da se njihovi identiteti svrstavaju u bilo koju od tih kategorija, i nisu mogle vidjeti druge političke mogućnosti koje su bile (i jesu) na raspolaganju, mogućnosti koje je Mubarak prigušio i držao izvan međunarodnog radara snažnim interesima u Egiptu i inostranstvu.
Ako zainteresirane strane u regionu, mediji ili međunarodna zajednica ponovno instrumentaliziraju podjelu između sekularista i islamista, to bi moglo ugroziti dugo očekivanu tranziciju u demokratiju na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Kako marokanski reformator i bloger Aboubakr Chraïbi insistira, “Budimo jasni: nije islam taj koji je na kocki u revolucijama koje se odvijaju u arapskom svijetu, već demokratija, ili tačnije zahtjevi za demokratiju.”
Demokratski glasovi koji su nesekularni i neteokratski danas postoje širom Bliskog istoka, i to ne samo u Tunisu. Sada bi bilo pravo vrijeme da se čuje ono što oni imaju reći.
(Al Jazeera)