Potreba za čovjekom od djela

Naime, oduvijek je govor ili umijeće govorništa (retorika), bila tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. Retorika kao nauka, prvi put se javlja u staroj Grčkoj. Neki je smatraju umjetnošću, drugi spretnošću a neki oboje. Šezdesetih godina 20. stoljeća, retorika je opet postala znanost o lijepome govoru za svakoga. Retorika kao umijeće i način govora ima svoje mjesto i utemeljenje u islamu.

Prvi govori Allahovog poslanika, Muhammed a.s., su imali sve ono čemu retorika podučava; uvod, glavni dio i zaključak (sažetak). Institucija vaza i hutbe nastaje već u ranom periodu islama, a sam Muhammed, a.s., je bio govornik i hatib. Dakle, govor zauzima veoma važno mjesto u islamu i kao takav, on je sastavni dio islama jer bez govora i sposobnosti dobrog govorenja, islam ne bi mogao da se širi i ne bi ljudi mogli da budu njemu podučeni.

S druge strane, govoriti o nekom djelu i pozivati druge da to praktikuju a pri tome sam to ne praktikovati, jeste velika opasnost i veoma raširena pojava u današnjem vremenu. Iz ove bolesti se naziru dvije opasnosti:

1. opasnost od kazne na budućem svijetu

2. opasnost od neprihvatanja onoga što govornik govori

Allah dž.š., kaže: ”Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (Kur’an: El-Bekare, 44)

U ovom ajetu Allah prekorava sljedbenike Knjige židove i kršćane. Ajet je objavljen u vezi sljedbenika prijašnjih nebeskih knjiga; židova i kršćana, jer su oni tražili od ljudi da čine dobro, a sami to nisu činili, pa su stoga i zaslužili prijekor. Ovdje prijekor nije došao zato što oni naređuju dobročinstvo i zato što ga ovi ne čine, nego zato što ga oni sami ne čine. (Uporedi: Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, str. 56)

U drugom ajetu Allah dž.š., kaže: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!”

Vjerodostojan je hadis koji se nalazi u oba Sahiha (Buharija i Muslim), u kome se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Tri su obilježja licemjera: kada obeća, iznevjeri; kada govori, laže; kada mu se nešto povjeri, pronevjeri.” Zbog toga Allah, dž.š., ustvrđuje Svojim riječima: “O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate” (Uporedi: Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, str. 1377)

”Llicemjerje se ispoljava u nastojanju da se pridobiju ljudi djelima pobožnosti. Ljubav i vlast nad srcima ljudi je korjen čitavog licemjerstva. Ako, međutim, vlast dođe bez da je neka osoba želi i traži, onda nema štete u tome. Poslanik i prve Halife su ga imali.” (Hamid Gazali. Poroci duše i nefsa, str. 23)

Imam Ahmed u svom Musnedu, navodi od Enesa ibn Malika da je rekao: ”Allahov poslanik, Muhammed a.s., je rekao: ‘U noći mog uzdignuća prošao sam pored ljudi čije su usne rezane makazama od vatre. Upitao sam: ‘Ko su ovi?’ Odgovoreno mi je: ‘To su govornici koji su ljudima naređivali da čine dobro, pri tom zaboravljajući sebe a učili su Knjigu! Zar se oni neće opametiti?!’ ”

Prenosi se od Alije r.a., da je rekao: ”Znanje doziva Djelo – pa ako mu se Djelo ne odazove Znanje ode!“ (Takribu Kitab: Iktida’ul-Ilmil-Amel, Muhammed Halef Selameh, 1/6. prijevod teksta; prof. Sead ef. Jasević)

Toliko što se tiče opasnosti od kazne na budućem svijetu.

Što se tiče onoga u čemu leži opasnost od neprihvatanja onoga u što govornik poziva, vodeći se teorijom da djela govore više od riječi, u mnogim situacijama je bolje pustiti djela da govore. Pod uvjetom da su djela uzorita. Ali ako nisu, možda je korist koja se krije u nečijem govoru i pozivanju ka pozitivnim vrijednostima za one koji ga slušaju, dovoljna motivacija da promijeni bilo šta u svom ponašanju i učini svoja djela primjerom. Ako ne zbog sebe, onda barem zbog onih koji ga slušaju, trebao bi promijeniti neke svoje loše navike, tj., promijeniti nešto od onoga što govori i čemu poziva a što sam ne radi. Jer u spoprotnom, njegov govor će postati samo puko naglabanje bez pravog efekta. Mnogi krivo misle da se ne mogu promijeniti jer je to, navodno, u njihovoj prirodi ili u genima, i nekako im godi takvo uvjerenje i misle da to i nije neki problem ako ponešto, od onoga o čemu govore, ni oni sami ne praktikuju. Istina je drugačija. Sve se da promijeniti, jer gdje ima volje ima i načina, a Allah je najbolji pomagač i On daje snagu i volju onome ko to od Njega traži. Nikako ni bi trebali biti jedan od onih tipova ljudi koji od drugi zahtijevaju da se promjene, a sami nisu voljni sebe promijeniti, zar ne?

Dakle, ako govornik samo govori o određenim djelima ili određenoj tematici a sam to ne sprovodi u praksi, najvjerovatnije da većina ljudi koji ga slušaju neće prihvatiti to što on govori, jer oduvijek se gledalo u onoga koji govori i njegova djela, pa ako su bili podudarni, ljudi su i prihvatali od njega, ali ako nisu, obično ljudi nisu prihvatali to što on govori.

Poznati islamski učenjak i obnovitelj vjere Ebu Hamid El-Gazali, kaže:

”Postoji grupa koja se specijalizirala u pravnim i drugim razumu dostupnim znanostima. Oni ih temeljito izučavaju i isključivo su njima preokupirani, ali, s druge strane, zapostavljaju upošljavanje ostalih organa, njihovo čuvanje od grijeha i potrebu apsolutne pokornosti…”

”…Ovi sliče liječniku koji liječi druge, a sam je bolestan. U stanju je da se izliječi, ali to ne čini. Da li će djelovati lijek ako se samo objasni način njegovoga djelovanja? Nikako! Lijek koristi samo onome ko ga uzima kada ga snađe kakva bolest…” (Otkrivanje i raspoznavanje iluzija kod ljudi, str. 10)

I na kraju, poznavajući činjenicu da većinu ljudi od određenih govora odbija to što mnogi govornici ne praktikuju ono što govore i čemu pozivaju, velika je odgovornost na onima koji nastupaju i govore u javnosti.

Autor: Fahrudin Vojić

(SAFF)