
Piše: Semir Sinanović
Zamisli da se nalaziš u pustinji usred crne hladne noći, čija hladnoća ostavlja opekotine na tvome tijelu. Nedaleko od tebe nalazi se naložena vatra, a oko vatre okupljeni raznorazni ljudi, mnošto njih, veliko mnoštvo. Neki joj prilaze, neki stoje, a neki sjede i gledaju u nju, a neki u nju ulaze. S druge strane, u suprotnom smjeru od vatre nalazi se tamom prekrivena pustinja, hladni i okrutni ambijent, tek nešto malo osvijetljen mjesečinom, tek toliko da se vidi put. Na tom tamnom putu vidiš tek nekolicinu ljudi, koji su se uputili prema nekoj destinaciji, vođeni mjesečinom. Ponekada se oni okupljeni oko vatre okrenu njima i pozovu ih da se ugriju ispred vatre, da sačekaju jutro i toplije vrijeme, pa onda nastave. Ali, na čuđenje ljudi oko vatre, putnici vođeni mjesečinom samo odmahnu rukom i nastave u svom pravcu, na što oni okupljeni oko vatre uzvraćaju podsmijehom i riječima kako su oni luđaci koji ne razmišljaju realno.