Čovjekova težnja za postizanjem boljeg i ljepšeg sasvim je normalna stvar koja je u nama urođena i prisutna kod svakog od nas. Zbog toga uopće nije čudno kada primijetimo konkurenciju među ljudima u raznolikim ovosvjetskim nastojanjima, bez obzira da li je riječ o konkurenciji na nivou pojedinaca, određene društvene zajednice ili nacija. Čovjekova težnja za boljim i ljepšim postaje intenzivnija ukoliko je njegovo stanje loše ili nezadovoljavajuće, a onda kada ono postane katastrofalno loše, tada njegova težnja za boljim dobija sasvim drugu i ozbiljniju dimenziju. Obično to nastupa onda kada ga zadesi slabost nakon snage i moći, siromaštvo nakon bogatstva i raskoši, ili potlačenost nakon slave i ponosa. Tek tada njegova duša počinje da izgara u silnom nastojanju da se ponovo vrati u nekadašnje stanje snage, bogatstva ili ponosa. Vjerovatno je to jedan od najvećih razloga trenutnog stanja u gotovo svim muslimanskim zemljama gdje se mogu čuti raznoliki pozivi i vapaji za preporodom nakon dugotrajne stagnacije i mrtvila, i ustanka nakon dugog vremena učmalosti i pasivnosti.