O šali u islamu: ‘I On je taj koji na smijeh i na plač navodi’

Tempo savremenog života uistinu je ubitačan. Kratka šetnja ulicom bilo kojeg grada bit će vam jasan pokazatelj koliko je žurbe i brzog ritma prisutno kod ljudi. Nekako se stječe dojam da tehnološka revolucija, koliko god da pomaže i koristi čovjeku, još ga više opterećuje i ubrzava. Kako drugačije objasniti činjenicu da se nekada imalo puno više vremena za sebe, svoju porodicu ili rodbinu. Vaktile je valjalo zasukati rukave pa prevaliti dugačak put, i to nerijetko pješice, da bi se posjetio kakav rođak ili obavio neki važan posao. I opet se imalo vremena i sve se nekako bez srkleta stizalo. No, kako su nam putevi bolji i širi, za rodbinu se sve manje zna, a kako svijet postaje sve veće selo, sekunde su sve skuplje.

Smijemo li se smijati?

Čini se da iz takvog ambijenta najbolje profitiraju psihijatri jer je u velikom broju zapadnih zemalja upravo njihovo zanimanje najunosnije i najtraženije. Naškim jezikom rečeno, ljudi plaćaju da ih neko sasluša. Zašto? Otac od silna posla nije u stanju izdvojiti koju minutu za njega. A majka? I ona se odnedavno zaposlila pa ne zna kud udara. Djeca? Ah, pa oni su dio moderne generacije za koju je poniženje pričati sa ocem. Oni na oca misle porijetko i to uglavnom onda kad treba posegnuti za novčanikom. I tako je to u savremenom dobu. A, onda se prije nekoliko dana nađem u dvije zanimljive situacije koje me nekako nagnaše da napišem koju riječ baš o njima. Najprije popih kahvu sa jednim prijateljem, čestitim muslimanom i vrlo obrazovanim čovjekom. I tako pričavši on mi veli kako zapaža da se ljudi sve manje smiju. ”Svaka grupica ljudi morala bi imati jednog koji je po prirodi veseljak pa da i ostale nasmijava. Ako nemate takvog, onda ga unajmite. Drugačije se u ovom vaktu ne može ostati normalan”, veli on meni. Kontam tako koliko se ja sam smijem. Malo. Skroz malo. Tješim se da sam takav po prirodi. No, pogledam i ove, nazovi veseljake koji vole cirkuziti da vidim kakvo je kod njih stanje. Vala se ni oni nešto plaho ne smiju. Hm! I taman kad sam smetnuo navedene riječi svog prijatelja, hafiza, o smijehu, priđe mi džematlijka sa zanimljivim pitanjem. ”Je li se muslimanu zabranjeno veseliti?”, pita ona. Neko je to negdje pročitao pa se to, opet, nekako dokobaljalo do njenih ušiju pa je zanima je li tačno. I, eto, te dvije zgode me navedoše da danas promuhabetimo koju o smijehu i šali, naravno iz perspektive našeg lijepog islama.

Smijemo, ali u granicama

”Olakšavajte, a nemojte otežavati, obveseljavajte ljude, a nemojte ih razgoniti”, podučavao je Muhammed, s.a.v.s., svoje ashabe. Zato ćemo, uz Allahovu pomoć, upravo u njegovoj životnoj praksi i mišljenjima i stavovima velikih alima naše vjere potražiti odgovor na pitanje moje džematlijke. Uostalom, nismo li i prošli put kazali da je njegov život jedno neiscrpno vrelo upute i dobra? Spomenimo najprije jednu simpatičnu situaciju u kojoj su se našli Muhammed, s.a.v.s., i nekoliko ashaba. Jeli su hurme a košpice su stavljali ispred Ebu Bekra, r.a., da bi u jednom trenutku kroz šalu kazali kako je Ebu Bekr, r.a., pojeo mnogo hurmi. Naravno, on se nije naljutio nego je mudro i šaljivo kazao kako on za razliku od njih ne jede košpice nego ih stavlja pred sebe. Ovo je samo jedan od primjera koji govori o tome kako su se ashabi imali običaj šaliti jedni sa drugima, čak i onda kada bi u njihovom društvu bio Resulullah, s.a.v.s. U jednoj predaji koju bilježi Tirmizi stoji da je Muhammedu, s.a.v.s., prišla neka starica rekavši: ”O Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja uđem u Džennet!” Resulullah, s.a.v.s., joj je kroz šalu odgovorio da ona neće ući u Džennet, na što se žena rasplakala i otišla. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tada objašnjava ashabima da žene u Džennet neće ulaziti kao starice jer Allah, s.v.t., u suri Vaki’a pojašnjava kako će one biti proživljene kao djevice i istih godina kao i njihovi muževi, te im naređuje da s tim upoznaju onu staricu. Dakle, šala je bila prisutna i kod samog Resulullaha, s.a.v.s., naravno, na način na koji nikoga ne bi uvrijedio ili mu nanio neku štetu, ali je i u šali govorio samo istinu. Svakako, i u šali, kao i u svemu drugome, neophodno je pronaći mjeru i postaviti granicu, što je preporuka i Muhammeda, s.a.v.s.: ”Nemojte se pretjerano smijati jer pretjerano smijanje umrtvljuje srce!” (Sahihul-džami’, 7312) Ovim hadisom smijanje nije zabranjeno, pod uvjetom da se u tome ne pretjeruje. ”Odredite granicu svojim šalama jer u protivnom gubite poštovanje ljudi i okrećete zlobnike protiv vas!”, poručuje Sa’d ibn Ebi Vekkas, r.a., a Omer ibn Hattab, r.a., veli: ”Ko god se previše smije ili šali, gubi poštovanje, a ko god je ustrajan u nečemu, na kraju postaje i poznat po tome.” Nekakav čovjek je prišao Sufjanu ibn Ujejni rekavši: ”Šaljenje nije ispravno i to treba obznaniti!”, na što mu Sufjan odgovori: ”Šala je dio sunneta, ali samo onima koji znaju kako i u koje vrijeme se našaliti.” Opisujući ashabe, r.a., Bilal ibn Sa’d kazuje: ”Vidio sam ih kako se kroz šalu nadmeću oko nečega dobrog i međusobno se smiju jedan drugome, ali bi, kada se spusti noć, bili potpuno mirni i tihi.” Osvrnimo se još i na riječi imama Nevevija koji govoreći o šali kaže: ”Vrsta šale koja je zabranjena jeste ona koja je pretjerana i neumjesna jer takva vodi ka nekontrolisanom smijehu i zamiranju srca, odvraća od spominjanja Allaha i često bude razlogom da čovjek povrijedi nečija osjećanja i izgubi ugled kod ostalih. No, onome ko je siguran da neće zapasti u takve neprilike nego se šali na način na koji je to činio i Muhammed, s.a.v.s., takav postupak mu je dozvoljen.”

Sve navedeno jasno ide u prilog činjenici da šala i smijeh u islamu ne samo da nisu zabranjeni nego su čak i preporučljivi onima koji znaju ”odvagati” vrijeme i mjesto za to. Uprkos tome, ima i onih koji ne dijele takvo mišljenje te smatraju kako musliman mora biti striktno ozbiljan i fokusiran na kvalitet svoje vjere i djela koja čini. Takvi uporište nalaze u riječima Muhammeda, s.a.v.s., koji je jedne prilike poručio: ”Kada biste znali ono što znam ja, malo biste se smijali, a puno plakali!” Naravno, i ovaj hadis treba posmatrati u kontekstu već rečenog jer ni ovdje Resulullah, s.a.v.s., nije u potpunosti isključio smijeh nego ga je sveo na jednu odgovarajuću razinu. Kada je u pitanju znanje o kome navedeni hadis govori, podrobniji komentar može se naći u djelu Fethul-Bari gdje stoji da se pod ”znanjem” u hadisu misli na Allahovu moć i prevlast nad onima koji su Mu nepokorni, te na smrtne muke i kaznu u kaburu i na Kijametskom danu. Eh, da se opet vratimo vaktu u kome životarimo. Bjesomučna brzina života ili, kako bismo to mi naški kazali, srklet, uzrokom je sve češćeg stresa kod ljudi, a upravo stres pogoduje nastanku velikog broja savremenih oboljenja. Ljudi od struke će kazati kako je baš smijeh jedno od najefikasnijih sredstava u borbi sa stresom. I tako, dok modernisti i savremeni ljudi vape za osmijehom i plaćaju stotine i hiljade dolara i eura kako bi drugi saslušali njihove probleme, ja i ti ćemo se sresti nasmijana lica, poselamiti se, otići na kahvu i jedan drugom otvoriti dušu. I sve to bez po dinara! A da nam kahva bude slađa, evo i koja šala, pa nek se nađe.

Čovjek i posebni konj

Prodavao nekakav čovjek konja, ali mu stavio visoku cijenu te nije ni imao plaho mušterija. Ipak, priđe mu nekakva ljudina i upita može li kao probu malo projahati konja. Trgovac mu reče da može, ali da je to poseban konj, te mu objasni kako mora reći subhanallah da bi konj krenuo hodati, zatim mora reći elhamdulillah da bi konj počeo trčati te reći Allahu ekber da bi konj stao. Čovjek pristade te, uzjahavši konja, reče subhanallah i konj krenu. Nakon nekog vremena čovjek reče i elhamdulillah te konj poče trčati. No, kako i nije bio najvještiji u jahanju, čovjek se usefio i nije znao šta da kaže kako bi konj stao. Od straha je ponavljao elhamdulillah a konj je trčao sve brže. Čovjek primijeti kako konj juri ka velikoj provaliji te se poče tresti i znojiti. Kada je bio nadomak ambisa, čovjek se sjeti te iz sveg glasa dreknu Allahu ekber i konj stade tik na samoj ivici. Čovjek duboko uzdahnu i sav sretan što se spasio provalije uzviknu: ”Elhamdulillah!”

Domišljati imam

Jedan domišljati imam, obraćajući se svojim džematlijama između ostalog veli: ”I na kraju, imam jednu dobru i jednu lošu vijest za sve nas. Dobra vijest je ta da napokon imamo novac za sve naše planirane projekte, a loša vijest je ta da je taj novac još uvijek u vašim džepovima!”

Piše: Safet Pozder

(SAFF)