Nuklearno oružje kao sredstvo za mir

Prije nekoliko dana, bio sam jedan od učesnika na dobro posjećenom akademskom panelu o “smanjenju nasilja i ratovanja”, održanog u okviru godišnjeg sastanka Udruženja za međunarodne studije u San Diegu u Kaliforniji. U dvostranoj panel-diskusiji predstavljene su procjene zajedničkog argumenta dva značajna, nedavno objavljena, djela: Bestseler Stevena Pinkera “Bolji anđeli naše prirode: Zašto nasilje opada”, i dobro istražena i provokativna knjiga Joshue Goldsteina “Pobjeda u ratu protiv rata: Smanjenje oružanog sukoba širom svijeta”.

Obje knjige se oslanjaju na kvantitativne podatke kako bi podržale svoje optimistične procjene međunarodnog i domaćeg političkog ponašanja, koje, ako se pokažu uvjerljivim, čovječanstvu nude važne razloge da bude puno nade u vezi sa budućnosti. Veliki dio njihovog argumenta oslanja se na tumačenju broja stradalih na ratištima širom svijeta, koji je po njihovoj procjeni opao u posljednjih decenijama.

No, da li broj stradalih na ratištima kazuje cijelu, ili čak pravu priču, o ulozi i opasnostima političkog nasilja i rata u našim kolektivnim životima?

Dio američke ovisnosti o ratu nastao je iz utvrđenog domaćeg militarizma stvorenog trajnom ratnom ekonomijom, koja je utjecala na kreatore politike  da najviša sigurnosna pitanja tretiraju kao vrijedna rezolucije jedino uzimajući u obzir opcije ponuđene razmišljanjem unutar militarističkog okvira nasilja i sankcija – gledište potpuno otporno na učenje iz prošlih militarističkih neuspjeha.

U ovoj panel-diskusiji bio sam određen da budem dio Goldsteinove strane. Iako se nikada prije nisam susreo sa Joshuom Goldsteinom, bio sam upoznat s njegovim radom i ugledom koji je uživao kao cijenjeni akademik iz oblasti međunarodnih odnosa.

Kako bih dao svoj odgovor u nekoliko minuta, koliko mi je bilo na raspolaganju, oslonio sam se na metaforu koja pokazuje razliku između “slike” i njenog “okvira”. Otkrio sam da je slika rata i ratovanja koju je Goldstein predstavio generalno uvjerljiva, podrobno prenoseći informacije o dobrom poslu koji su UN-ove mirovne snage obavile u različitim konfliktnim situacijama širom svijeta, kao i radu mirovnih pokreta u promoviranju izbjegavanja rata.

Možda najvrijedniji dio knjige je njeno kritičko razotkrivanje rasprostranjenih mitova o rastućem broju civilnih žrtava u nedavnim ratovima, te napuhanih izvještaja o žrtvama i seksualnom nasilju u Drugom kongoanskom ratu (1998-2003). To je dovelo do lažne percepcije javnosti da su u posljednjih nekoliko godina ratovi i ratovanje postali više nasumični i brutalni, dok dokazi upućuju u suprotnom smjeru.

“Pobjeda u ratu protiv rata”

Goldstein je uvjerljiv u ispravljanju tih uobičajenih grešaka o političkom nasilju i ratu u današnjem svijetu, ali ne i kada je u pitanju okvir i uokvirivanje te slike koja je izrečena njegovim naslovom “pobjeda u ratu protiv rata”. Argumenti za takvo nešto su centralni dio knjige i oni bude interesovanje.

Također, na panelu su bili vrlo utjecajni akademici iz oblasti međunarodnih odnosa poput Johna Mearsheimera, naširoko poznatog po njegovoj snažnoj kritici izraelskog lobija (u saradnji sa Stephenom Waltom). On je istakao nešto vrlo važno, a to je da Sjedinjene Države pate od “ovisnosti o ratu”.

Mearsheimer se nije činio voljnim da reagira kada sam insistirao na tome da je dio te američke ovisnosti o ratu nastao iz utvrđenog domaćeg militarizma stvorenog trajnom ratnom ekonomijom, koja je utjecala na kreatore politike i političare da najviša sigurnosna pitanja tretiraju kao vrijedna rezolucije jedino uzimajući u obzir opcije ponuđene razmišljanjem unutar militarističkog okvira nasilja i sankcija – gledište potpuno otporno na učenje iz prošlih militarističkih neuspjeha (kao u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu i sada Iranu).

Ono što me šokiralo u vezi s panelom nije bila tvrdnja da je nasilje u opadanju a rat na rubu nestanka, već apsolutno odobravanje nuklearnog oružja kao nečega zaslužnog za očuvanje mira tokom Hladnog rata, a i kasnije. Nuklearno oružje je prikazano kao nešto pozitivno za očuvanje mirnog i pravednog svijeta, pod uslovom da kao rezultat proliferacije ne padne u neželjene ruke (što znači “protivnike Zapada”, ili “osovinu zla”, kako je to slikovitije izrekao George W. Bush).

Obamina vizija

U tom smislu se, iako nije jasno rečeno u razgovoru, Obamina vizija svijeta bez nuklearnog oružja, izložena 5. aprila 2009 u Pragu, čini neodgovornom iz perspektive postizanja svijeta manje sklonog ratu.

Otprije sam bio svjestan Mearsheimerove podrške takvom stavu u njegovom hiperrealističkom objašnjenju toga kako je treći svjetski rat izbjegnut između 1945. i 1989. Ali, nisam bio spreman na to da Goldstein i dobro cijenjeni mirovni istraživač Andrew Mack blago podupiru takav zaključak, ne uzimajući u obzir nedostatke “nuklearnog mira”.

Svjedočiti tome da, inače perceptivni i moralno motivirani, učenjaci toliko podlegnu demonima nuklearizma (nuklearnog mira) je nepogrešiv znak kulturne dekadencije, koja jedino može izazvati katastrofu za društvo i svijet.

Goldstein u svojoj knjizi piše: “Nuklearno zastrašivanje može ustvari pomoći da se objasni zašto tokom Hladnog rata nije došlo do trećeg svjetskog rata – svakako je to važno dostignuće.” Goldstein međutim insistira na tome da ova uloga nuklearnog oružja ne može objasniti druge dimenzije opadanja političkog nasilja koje počiva na širem skupu događaja, koji su korisno opisani na drugim mjestima u knjizi. No, to ne ublažava njegovu prividnu spremnost da nuklearno oružje slavi kao nešto važno što doprinosi mirnijem svijetu.

 

Steven Pinker u svojoj knjizi ima mnogo suptilniji stav o nuklearnom oružju, raspravljajući o tome da li je ispravno nuklearnom oružju pripisati izbjegavanje trećeg svjetskog rata. On ističe da bi to bio “raj za budale, jer bi incident ili loša komunikacija mogli pokrenuti apokalipsu”.

Pinker zaključuje da “srećom, pažljivije razmatranje ukazuje na to da prijetnja nuklearnim uništenjem zaslužuje malo zasluga za Dugi mir”. Umjesto toga, Pinker naglašava stepen do kojeg je treći svjetski rat bio odvraćen sjećanjima na razaranja u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa spoznajom da bi napredak u konvencionalnom naoružanju doveo do toga da veliki rat između vodećih država bude daleko smrtonosniji od svakog proteklog rata, čak i bez upotrebe nuklearnog oružja.

Pinker, također, vjeruje da je “nuklearni tabu” razvijen nakon Drugog svjetskog rata da bi se spriječilo pribjegavanje nuklearnom oružju i to je osnovno objašnjenje zašto se oružje nije koristilo u 67 godina od atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija.

Ali, čak ni Pinker ne otvara dublja pitanja u vezi sa nastavljenim posjedovanjem i prijetnjom upotrebe takvog oružja, koje je zadržalo nekoliko zemalja. Ili, ako je tabu bio toliko jak, zašto ta oružja ostaju na lakom okidaču čak i nakon više od 20 godina od pada Berlinskog zida? Ili, zašto su se Sjedinjene Države borile tako jako, čini se neuspješno, da se izbjegne izjašnjavanje Međunarodnog suda pravde o zakonitosti nuklearnog oružja?

Ovisni o ratu

Nezamislivo je doći do bilo kojeg stepena globalne pravde bez odlučnog djelovanja za oslobađanje svijeta od nuklearnog oružja.

Veoma sumnjam da bi se ovakva rasprava o opadanju političkog nasilja i rata mogla održati bilo gdje drugo u svijetu, osim u Sjevernoj Americi, i možda zapadnoj Evropi i Japanu. Naravno, to samo po sebi ne umanjuje važnost njene centralne poruke, ali postavlja pitanje o tome šta je uključeno, a šta isključeno u “debati samo Amerikanaca” (Mack je Australac).

Osim ovisnosti SAD-a o ratu, bilo je vrlo malo govora o novim hijerarhijama u svijetu, oživljenim indirektnim oblicima nasilja i intervencijom nakon pada kolonijalizma, ili strukturalnog nasilja koje skraćuje život siromaštvom, bolešću i ljudskom nesigurnosti.

Značaj ove rasprave o nuklearnom naoružanju u 2012., u akademskom okruženju može biti sažeta: Svjedočiti tome da, inače perceptivni i moralno motivirani, učenjaci toliko podlegnu demonima nuklearizma (nuklearnog mira); za mene je to bio nepogrešiv znak kulturne dekadencije, koja jedino može izazvati katastrofu za društvo i svijet u nekom neodređenom trenutku u budućnosti.

Ne možemo računati na to da će naša geopolitička sreća trajati zauvijek! I mi Amerikanci nikako ne možemo zadržati sumnjive prednosti ciljanja cijelog svijeta s tim oružjem za masovno uništenje, a da ne iskusimo duboko duhovno propadanje, koje je kroz cijelu ljudsku historiju uvijek bilo uvod u političko opadanje, ako ne i kolaps.

Stavovi izraženi u o ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

(balkansaljazeeranet)