Nasib – Aida Begić-Zubčević

Nesmotreni derviš, recimo, treba položiti ispit na fakultetu (ako recimo već nije odustao, jer je nauka kojom se htio baviti na granici harama; a ako nije nauka, onda jesu kolege, profesori i sl). Elem, da bi položio ispit, mora učit. Međutim, neoprezni derviš, najčešće polijen mladi čovjek, nalazi razne izgovore da to ne radi. Taman kad bi trebao “stolicu zagrijati” naumpadne mu da nije iščitao ona dva-tri toma hadisa s police. Taman da se usredsredi, shvati da bi mogao da promuhabeti s drugim dervišima, jer u tome je veći hajr, nego u izučavanju nekog “ćafirskog” rimskog prava. I tako nespreman samo s “ispravnim nijetom i vjerom u Allaha” on padne na ispitu. Ne nasekira se puno, iako mu je to bio uslov da upiše treću godinu, već samo kaže “Nije bio nasib”. Malo po malo, on odustane od fakulteta, jer mu to nije nasib. Nakon što se zaposli svima prije svega da na znanje da je mu’min i derviš, a ne da zna bilo šta radit. Guši druge svojim vazovima i demonstriranjem vjere i kad treba i kad ne treba. Ugrožava druge radi svojih namaza i sve tako dok ne dobije otkaz. I na to samo kaže – nasib.

Kad nađe djevojku, zavara je svojim lupetanjem o vjeri, a ona nasjedne, vidjevši u njemu velikog mislioca i znalca pa se uda za njega. On je onda upregne da obavlja sve “nižerazredne” – dunjalučke poslove, dok on sve svoje lijenosti pravda magičnom riječju “nasib”.

Lijeni student

Kad bismo preveli tumačenje gore navedenog “slučaja” u vezi s njegovim neuspjesima i bezobrazlucima, ispalo bi da je Gospodar svih svjetova krivac za sve. Jer, ako lijeni student za svoj nepoloženi ispit kaže da je to bio nasib, onda ispada da je Allah “kriv” što on taj ispit nije položio. Jer da je Allah htio, On bi njemu omogućio da ispit položi.

Allah, dž.š mu je dao mladost, zdravlje, razum, vjeru, ljepotu, toplu sobu, hranu i sve moguće uvjete da uz malo naprezanja položi ne jedan ispit, već da završi dva fakulteta, al’ eto, njemu to nije bio nasib. Zato će mu biti nasib da svoj život potrači ugađajući sopstvenom nefsu i, na poslijetku, odgovora zato što nije iskoristio blagodat koje mu je Gospodar pružio.

Trudimo se i radimo

Svi ćemo odgovarati za svaki dijelić sekunde svog života. Neupitnost nasiba, kadera, kadaa nas neće lišiti odgovornosti. Jer nasib, kader i kada su u apsolutnom vlasništvu Gospodara, a ne u našoj nadležnosti. Ko smo mi da presuđujemo o tome!?

U našem “mandatu” jeste da se trudimo i radimo, te maksimalno iskoristimo blagodati kojima smo počašćeni. Allah će odlučiti o krajnjem ishodu svih stvari, ali, u međuvremenu nam nije dao pravo da o Njegovim odlukama mi razmatramo i sebi dosuđujemo ovo ili ono. Odakle nam pravo da svoj život protračimo u neradu i besposlici pod izgovorom da je to “nasib”!?

Hoćemo li imati obraza da stanemo pred Gospodara svih svjetova i, kada nas upita zašto nismo položili onaj ispit zbog kojeg smo izgubili godinu, kažemo – “Nismo položili jer si Ti tako htio!?” Hoćemo li na pitanje – “Zašto se nismo skrbili o svojoj porodici”, reći “Pa Ti nisi dozvolio da to uradimo!?” Hoćemo li za nedoprinošenje i nepomaganje široj zajednici reći – “Nismo to radili, jer si Ti tako naredio!?”

Valjda je ljudski da damo sve od sebe kako bismo uradili najbolje što možemo za svaku stvar koja nam je data na povjerenje, u emanet,ne štedeći se ni najmanje, kako bismo možda – samo možda – mogli svijetla obraza stati pred Gospodara i reći – “Gospodaru, mi smo uradili sve što je bilo moguće, al’, ipak, nije bio nasib.”

Da se Allah smiluje našoj gluposti, brzopletosti i lijenosti i da nam lijeka!

Piše: Aida Begić-Zubčević
Preuzeto sa: semerkand