‘Mladi Muslimani’ historija pokreta

Počeci okupljanja grupe mladića koji će kasnije stvoriti organizaciju sežu u 1939. godinu. Oni su spontano osjetili potrebu da intelektualno i idejno osmisle životne potrebe i ciljeve svog naroda. Muslimani su tad narod koji nema svoje ime i nacionalna prava. Približavao se Drugi svjetski rat koji je kod muslimanskog naroda pojačao osjećaj fizičke ugroženosti. Istaknute ličnosti u toj grupi mladih ljudi koji su se počeli okupljati oko jedne ideje bili su studenti: Esad Karadžozović, Tarik Muftić, Emin Granov i Husref Bašagić. Prvo im se pridružila grupa đaka Prve muške gimnazije. U početku su to bili samo razgovori o temama koje su ih zanimale na sastancima, sijelima i skupovima u muslimanskim kulturnim društvima.

Zvanično osnivanje organizacije Mladi Muslimani izvršeno je marta 1941. godine u prostorijama muslimanskog društva „Trezvenost“. Na skupštini je bilo prisutno oko 50 mladih ljudi. Na skupštini su usvojena pravila organizacije i odlučeno je da se ona registruje kod vlasti i počne svoje zvanično djelovanje. Prvi predsjednik organizacije bio je Tarik Muftić. Međutim, prošle su dvije sedmice i rat je došao i u naš kraj.

Broj mladića i djevojaka, okupljenim u organizaciji, rastao je iz dana u dan. Razlog tome bio je kako nevolja naroda tako i volja da se pomogne muslimanskom narodu; da se organizuje i ako je moguće zaštiti spremi za otpor. Organizacija se osjećala ugroženom i pomoć je potražila u okrilju El- Hidaje, legalnog udruženja. Tako je 1942. organizacija postala podmladak tog udruženja. Međutim, bilo je i onih koji su zazirali od udruženja El- Hidaje znajući za njegovu povezanost sa zvaničnom vlašću, pa su se neki Mladi Muslimani odvojili i angažirali u dobrotvornom društvu Merhamet koje je u tim ratnim godinama imala pune ruke posla: trebalo je zbrinuti i hraniti hiljade izbjeglica iz istočne Bosne, Sandžaka i hercegovine, koji su bježali od četničkog pokolja i nastojali da se sklone u sarajevo i druge veće gradove po Bosni.

Mladi Muslimani su po džamijama, u društvima, na sijelima, okupljali mladiće i djevojke, dječake i djevojčice, podsticali ih na učenje i čitanje, razvijali među njima ljubav prema sportu i kulturnim aktivnostima, podučavali ih poštovanju i upražnjavanju vjere i vjerskih dužnosti. Ni jedan od njih se nije pridružio ustašama, niti otišao u Handžar diviziju. Doduše, bili su učlanjeni u Ustašku mladež kao i svi drugi učenici i studenti hrvatskih i muslimanskih porodica jer je to bila obaveza koja se nije mogla izbjeći u novostvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u čijem sastavu se našla Bosna i Hercegovina. Neki su bili mobilisani u domobrane jer je to bila vojna obaveza koja se nije mogla zaobići, isto kao što nisu mogli zaobići mobilizaciju u partizanske jedinice koje su se borile u posljednjim ratnim danima.

Postepeno je nova revolucionarna vlast sve više manifestovala svoju ideološku orjentaciju: na sve strane po Jugoslaviji zatvarane su medrese, mektebi i druge vjerske institucije. Mešu omladinom je bila sve snažnija propaganda da se ostavljaju vjerski običaji i obaveza, da se okreću ateizmu i novoj komunističkoj ideologiji. Ukinuta su društva Trezvenost, Merhamet, a od Gajreta i Uzdanice stvoren je Preporod na koje je nova komunistička vlast imala snažan uticaj. Međutim, društva su brzo, 1949. godine, raspuštena.

Mladi Muslimani su se ponovo počeli okupljati, masovnije i organizovanije, podstaknuti ugroženošću vjere i pitanja nacionalnog identiteta. Muslimana kao naroda opet nigdje nije bilo i opet im je (1946. godine) postavljen zahtjev da se opredjele jesu li Srbi ili Hrvati. U novoj posljeratnoj Jugoslaviji, organizaciju stvaraju i okupljaju novi članovi: Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara i dr. Međutim, ovo rukovodstvo je razbijeno i 1946. godine uhapšeno; tada je Alija Izetbegović dobio kaznu zatvora od tri, a Nedžib Šaćirbegović od četiri godine zatvora. Preostalih desetak uhapšenih dobili su znatno manje kazne.

Prvi i veoma značajan javni istup Mladih Muslimana bio je prvi otvoreni protest protiv nove vlasti u Jugoslaviji u jesen 1945. godine na osnivačkoj skupštini društva Preporod u sarajevskoj Vijećnici. Mladi Muslimani su došli u velikom broju i doveli su dosta svojih pristalica. Izvršili su pravi puč, govorili su, vikali i lupali. Članovi vodstva su prvi put uhapšeni 1946. godine kada je AlijaIzetbegović dobio kaznu zatvora od tri a Nedžib Šaćirbegović od četiri godine zatvora. Preostalih desetak uhapšenih dobilo je manje kazne. Od tog trenutka organizacija je stalno praćenaod strane OZN-e i UDB-e; prikupljani su podaci da bi se od 1946. do 1949. izvršio surov obračun koji je značio i kraj organizacije Mladi Muslimani.

Organizacija od 1946. do 1949. godine

Prvi proces članove organizacije nije sputaovao i oni su nastavili ilegalno u svojim aktivnostima: sastajali su se i dogovarali, vaspitavali su članove, čitali literaturu o Islamu, pisali su članke i literarne radove o vjeri, o moralu, o porodici i sl. Nova grupa počela se okupljati već u aprilu 1946.: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Vahid Kozarić i Mahmut Jarebica. Ta grupa aktivista nastavila je da se sastaje svakih 10- 15 dana a zadatak svakih od učesnika bio je u krugu svojih poznanika i prijatelja naći mladiće i djevojke koji će se zainteresirati za rad organizacije. Svaki član rukovodstva stvarao je svoju grupu, a grupe nisu znale jedna za drugu.

Polovinom 1946. Rukovodstvo je uspostavilo kontakt sa grupom u Mostaru kako bi se dogovorili o zajedničkom djelovanju. Mostarska grupa je ubrzano uključivala u rad nove članove. Učesnici tvrde da je tada u Hercegovini bilo najmanje hiljadu članova organizacije Mladi Muslimani. Međutim, orjentacija i ciljevi mostarske grupe bili su drukčiji.

Stvarali su se ogranci i u Zenici, Foči, Višegradu, Nevesinju, Konjicu, da je članova bilo u preko 30 većih i manjih gradova i u dosta sela u BiH i van nje. Bilo je posebno značajno osnivanje organizacije u Zagrebu gdje se nalazio veliki broj studenata iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Glavno rukovodstvo ili centralna grupa bilo je i dalje u Sarajevu ali u cijelom pokretu stvorena je osovina Sarajevo- Mostar- Zagreb. Mostarska grupa bila je najradikalnija i najborbenija a zagrebačka grupa bila je najliberalnija i najintelektualnija jer su je sačinjavali studenti. U zagrebačkoj grupi bilo je najviše kršenja discipline pa su pojedinci kažnjavani što su išli na ples i druge zabave i što su samostalno pristupali zadacima koje je pred njih postavljala organizacija.

Rukovodeća grupa organizacije se 1947. zvanično imenovala kao rukovodstvo Mladih Muslimana za Bosnu i Hercegovinu. Sada je to već bila prava ilegalna organizacija. Imala je svoja pravila, zakletvu, šifre kojima se služila za naročito povjerljive poruketehniku za umnožavanje materijala, izdavala je svoje listove Mudžahid i Kolo, dijelila brošure i druge propagandne materijale. Naredbe su prenošene isključivo usmeno a prenosili su ih samo povjerljivi članovi organizacije. Kada se sve ovo kaže stiče se utisak da se radilo o nekom moćnom ilegalnom aparatu kako je predstavljen javnosti, međutim, te tzv. brošure su većinom pisane rukom na listovima istrgnutim iz đačkih teka, prepisivane su, davane iz ruke u ruku. List Mudžahid izašao je oko osam puta a kucan je pisaćom mašinom a onda umnožavan sa indiga. Sve su to radili veoma mladi ljudi od 16 do 25 godina koji su okupili veliki broj članova i pristalica te stekli veliki broj pristalica i simpatizera.

Kakva je bila stvarna sadržina rada u organizaciji Mladi Muslimani; kojim su metodama širene njene ideje, šta je to bilo što je privlačilo stalno nove i nove članove i pristalice?

U pravilniku organizacije govori se o opštim dužnostima članova:

– ostavljanje strasti i ljudskih mana

– jačanje tijela i duha

– puno povjerenje među članovima

– odanost organizaciji

– čuvanje tajni organizacije

– jačanje jedinstva organizacije

– upustva za organizovanje sastanaka

– ponašanje u svim situacijama, posebno kada neko od članova bude uhapšen kako da se drži pred neprijateljem

– kazne za prekršaje discipline (predviđena je i smrtna kazna, ali ona nikada nije primijenjena).

Mladi Muslimani nisu nikakva nova sekta ili mesheb. To je vaspitna, borbena islamska organizacija.- stoji u brošuri Naš pokret. Prvi cilj organizacije bio je odgoj mladih ljudi u islamskom duhu a drugi cilj da ih pripremi za borbu protiv svega što ugrožava njihovu vjeru i njihov narod.

U brošurama su obrađivali sljdeće teme:

Kako ćemo se boriti;

Prvi nastup;

Upustvo za rad;posvetimo punu pažnju našem ideološkom obrazovanju naše seljačke omladine;

Radi i sa najmlađim;

Islam;

Zašto ne svinjetinu;

Problem seksa;

Uslovi naše pobjede;

Životni put mladog muslimana…

Aktivnost svakog člana pa i rukovodstva bila je dobrovoljna i nije zato davana nikakva materijalna naknada. Ali je za putovanja, za izradu i umnožavanje propagandnih materijala i za druge svrhe trebalo obezbjediti izvjesna sredstva. Zato su članovi plačali članarinu a oni koji su bili zaposleni izdvajali su 5% od svog prihoda; davali su dobrovoljne priloge u novcu i naturi (hrana i odjevni predmeti) koje je onda organizacija davala svojim siromašnim članovima. Sav prihod organizacije skupljao je Hasan Biber.

Sredinom 1948. došlo je do provale organizacije u Mostaru. Tada je trebalo da Omer Stupac i Ismet Sardarević pređu granicu i odu u Tursku i Egipat kako bi prenijeli obavijst da u BiH postoji organizacija Mladi Muslimani; da ima panislamske ciljeve; da joj je potrebna saradnja i pomoć; da treba svijetu javiti o nevoljama i teškom položaju Muslimana- vjernika pod komunističkim režimom. Oni nisu znali da jedan od njihovih vođa Esad karađozović više nije u životu; mislili su da je on u islamskim zemljama već pohvatao veze i da će im pomoći da ostvare ciljeve.

Jedan od najznačajnih sastanaka u cijeloj historiji postojanja organizacije jeste sastanak održan u Sarajevu 20. i 21. februara 1949. godine u kući Hasana Bibera. Tada su podneseni izvještaji o radu grupa u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu; analizirane su slabosti i propusti i konstatovano je da napušten kvalitet a preovladao kvantitet članstva. To je ugrozilo organizaciju i povećalo opasnost od provala. Raspravljalo se o moralu i ponašanju članova organizacije. Kritikovali su oni članovi koji su posvećivali igranke, predstave gdje je bilo puno nemoralnosti na što su se budile nezdrave strasti. Posebno je kritikovana zagrebačka grupa čiji su neki članovi redovno posjećivali igranke, noćne lokale i sl. Odlučeno je da se takvi članovi organizacije kazne a pojedini članovi zamjene drugim. Raspravljalo se i o mogućnostima da se djelovanje organizacije proširi na Makedoniju.

Nisu prošla ni dva mjeseca od tog sastanka a režim je počeo sa hapšenjima i konačnim obračunom sa Mladim Muslimanima. Munjevitom i dobro organizovanom akcijom hapšeni su pripadnici organizacije po Sarajevu, Mostaru, zagrebu i u drugim mjestima. Ne zna se koliko je tada mladih ljudi pohapšeno u Bosni i Hercegovini i van nje, ali je broj sigurno veliki; pretpostavlja se da je hapšeno, progonjeno, osuđivano ili ubijeno prilikom istrage i nakon saslušanja oko 5 000 ljudi. Međutim, tačne podatke nećemo nikada znati.

Redali su se sudski procesi: dva 1947. pa onda nekoliko 1949. godine od kojih je onaj održan u Sarajevu u augustu 1949. bio najupečatljiviji jer je značio završni udarac organizaciji Mladi Muslimani. Pretpostavlja se da je ukupno bilo 15 procesa suđenja koja su održana u Sarajevu, Mostaru, Zenici i drugim mjestima. Pored suđenja, sa članovima organizacije vlast se obračunavala fizičkim uništenjima i osuđivanja na zatvor bez suđenja: to su bile hiljade mladih ljudi prema kojima su primjenjene sankcije.

Sudski proces članovima organizacije Mladi Muslimani u Sarajevu 1949. godine

Proces u Sarajevu bio je najveći proces Mladim Muslimanima i najdrastičniji po određenim kaznama. U dogovorima Centralnog komiteta KPJ i UDB-e potvrđeno je da se sa članovima obračunaju smrtnim kaznama i dugogodišnjom robijom; da se javnost obavijsti kako bi se ostali pripadnici muslimanskog naroda zaplašili kako ne bi pokušali ništa slično.

Prvo je direktor Medrese Sulejman Kemura (kasnije reis- ul- ulema) uhvatio kod jednog đaka letke i proglase organizacije Mladi Muslimani i o tome je obavijstio UDB-u koja je dječaka odmah uhapsila i podvgla ispitivanju. Jedan član sarajeske organizacije otišao je na liječenje u Konjic i tamo se poveza sa mostarskom organizacijom, a kada je uhapšen otkrivao je članove i jedne i druge organizacije. Međutim, sigrno je da pripadnicima UDB-e to nisu bila prva obavještenja o organizaciji; ona je od početka znala sve šta se dešava. Imali su ubačene svoje ljude koji su ih obavještavali.

Proces Mladim Muslimanima u Sarajevu u augustu 1949. godine bio je najvažniji događaj u konačnom obračunu režima sa organizacijom. Izvještaje je javnosti obavještavalo Oslobođenje. Radilo se od sudskom procesu koji je već montiran i za koji se odmah znalo kako će se završiti. Scenario je bio sastavljen i u tom scenariju znala se uloga novniskih izvještaja koje trebaju servirati čitaocima kako bi javnost prihvatila one propagandne poruke koje su joj namjenjene.

U sudsku dvoranu uvode optužene:

Hasan Biber, bravar iz Sarajeva

Halid Kajtaz, nastavnik sarajevske Medrese

Omer Stupac, pomoćni knjigovođa iz Mostara

Nusret Fazlibegović, student iz Mostara

Ismet Serdarević, student iz Zagreba

Tarik Muftić, apsolvent medicine iz Zagreba

Teufik Velagić, student agronomije iz Zagreba

Hilmija Muftić, student medicine iz Sarajeva

Esad Kojić, đak Gazi- Husrefbegove medrese u Sarajevu.

Sa braniocima su se u sudnici sreli po prvi put. Na posebnonom stolu stojao je „dokazni materijal“: jedan stari zahrđali mitraljez, puške, pištolji, bombe i sl. koje su optuženi po prvi put vidjeli, ali to su bili „dokazi“ da su oni vođe terorističke organizacije koja je spremala ustanak i rušenje narodne vlasti.

Optuženicu je pročitao tužilac Enver Krzić povišenim tonom kao da govori na mitingu sa popračenim aplauzom iz publike. Optuženi su zbog tzv. vezu sa jerusalemskim muftijom El- Huseinijem i Handžar divizijom, suradnje sa okupatorom i domaćim izdajicama, za rušenje postojećeg režima, za ponovno uspostavljanje bivše vlasti, zbog izrade i rasturanja propagandnog materijala, prikupljanja oružja kad su navodno ocijenili da je došao čas za ustanak i rušenje narodne vlasti poslije izlaska Rezolucije Informbiroa, prikupljanja oružja, dogovora o napadu na oficire JNA, na milicionere i druge službene osobe itd. Tzv. teroristički akti se ničim nisu dokazali ali kao dokaz služilo im je doneseno oružje ko zna odkuda. Ali zar ovakvom suđenju treba nešto više od priznanja okrivljenih, kad su okrivljeni „priznali krivicu“. Nekoliko dana prije procesa optuženima je data optužba da je vide. Nisu čak imali ni prilike da se konsultuju sa braniocima a sa kojima su se sreli tek na optuženičkoj klupi na suđenju.

Suđenje je trajalo od 1. do 12. augusta. Na kaznu strijeljanjem, konfiskaciju imovine i trajan gubitak građanskih prava osuđeni su: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Stupac Omer i Nusret Fazlibegović a za ostale dugogodišnje robije, konfiskaciju imovine i gunitak građanskih prava u odrešenom broju godina.

Poslije čitanja osude, branioci su šutjeli. Samo se dr. Uroš Ivanišević našao da kaže kako bi u staroj Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je on branio neke komuniste, ovi mladići većinom dobili 25 po turu pa bili pušteni. Ovaj advokat je kasnije bio zamijenjen a zatim poslat kaznom na društveno koristan rad gdje se našao sa nekolicinom Mladih Muslimana.

Na proces su zatim dovedeni Mahmut Jarebica, Kemal Kurbegović, Ramo Habota, Ejb Hadžić i Sulejman Musakadić pa se na optuženičkoj klupi našlo 14 mladih lica. Ovi su trebali da odigraju ulogu onih koji bi javnosti dokazali krivicu rukovodstva organizacije i svojim svjedočenjima doprinjeli da se ta krivica učvrsti i „dokaže“. Pročitana je i dodatna optužnica.

Nad četvoricom osuđenih na strijeljanje smrtne kazne nisu odmah izvršene. Njihovi članovi porodice dugo poslije suđenja su slali pakete, a kada je kazna izvršena niko ne zna jer nikakvih dokumenata o tome nema.

akos.ba

(SAN)