Milošević i Tuđman su dogovorili rat, dokazao sam to i pred povjesničarom Ivom Lučićem i mladim Hercegovcima u Zagrebu
Poznati hrvatski novinar Denis Kuljiš, u svojoj redovnoj kolumni koju objavljuje u banjalučkim Nezavisnim novinama, osvrnuo se na nedavnu tribinu održanu u Zagrebu, čija je središnja tema jesu li tadašnji hrvatski i srbijanski predsjednik, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević “dogovorili rat” koji je na našim prostorima vođen devedesetih godina. Prenosimo ovaj zanimljiv članak:
U utorak 27. marta nastupio sam u velikoj dvorani Matice hrvatske na Zrinjevcu na tribini Udruge “Istina”, koja okuplja prilično pametne mlađe urbane Hercegovce iz zagrebačke kulturne dijaspore.
S dr. Ivom Lučićem, povjesničarom, koji nema baš nikakve veze s osnivačem hrvatske historiografije Trogiraninom Ivanom Lučićem Luciusom, ali ima s ljubuškim bratstvom poznatom po naročitoj ulozi u recentnoj historiji bosanske epizode “rata za jugoslavensko naslijeđe”, pred dvjestotinak uzbuđenih promatrača, ukrstio sam svoj plameni mač s njegovim trozupcem i – kako mi se čini – u borbi pobijedio na bodove…
Nije Karađorđevo, nego Tikveš
Razgovarali smo o pitanju kojem se uvijek iznova vraća iako je od rata prošlo sedamnaest godina. Je li to bio dogovoren rat, ili je ta teza o “dogovorenom ratu” konstrukt idejnih protivnika koji škodi zagrobnom imiđu neprežaljenog demiurga i tiranina nježnog značaja dr. Franje Tuđmana?
Da se puno ne cifram pročitao sam odmah ovo priopćenje…
Sastanak na kojem je, kako mislim, sve utanačeno, nije održan 25. ožujka u Karađorđevu, nego tri tjedna kasnije, 15. travnja 1991. godine u Tikvešu.
U Karađorđevu gdje su se Tuđman i Milošević prethodno susreli, još nisu bile sazrele okolnosti za dogovor. Situcija je fluidna, traje “predsjednički cirkus” multilateralnih dogovora o mirnom razdruženju. Avioni predsjednika jugoslavenskih republika slijeću na različite aerodorome po zemlji pa se ondje vode besplodni razgovori.
Za dogovor u Tikvešu važan je politički kontekst, koji naša sredina u svom provincijalnom autizmu često ne vidi, usmjerena samo na vlastite probleme i legendarne fatume poput omrznutog Karađorđeva.
Dakle, 9. ožujka, više od mjesec dana prije sastanka u Tikvešu, u Beogradu počinju velike demonstracije nacionalističke opozicije koju predvode Vuk Drašković i Amfilohije Radović. Policija ne uspijeva razbiti demonstrante, ima dvoje mrtvih, i te noći na ulice izlazi vojska s tenkovima… Vojni udar prošao je prilično nezapažen! Prvih mjeseci godine, naime, traje Pustinjska oluja. Dotle je Veljko Kadijević odletio u Moskvu avionom JRV da od ministra obrane generala Jazova zatraži sovjetsku vojnu intervenciju.
Isto je ranije tražio visoki predstavnik Markovićeve vlade od američke vlade. S Colinom Powelom razgovarao je o “modalitetima”. Oprezni američki general koji se poslije usprotivio Clintonovu zahtjevu za intervenciju u Bosni riječima: “We don’t do mountines, we only do deserts”, zatražio je da mu se objasni “tko je tu glavni problem”. Kad je čuo da su “svi problem”, naime, svi nacionalistički lideri koji su na izborima dobili vlast, sa žaljenjem je odvratio da američka vojna sila ne može pomoći, bez obzira na simpatije administraciji prema vladi preduzetnog zagrebačkog inženjera.
Amerika nije intervenirala, a nije ni Sovjetski Savez, jer Jazov s Krjučkovom kuha svoj neuspjeli udar protiv Gorbačova. I JNA je namjeravala izvesti puč, ali nije dobila podršku – kad su bosanskom rukovodstvu, kao “nacionalno nesvrstanom”, ponudili da postane politička fronta takvog pothvata (svjedoči Ivo Komšić u svojim meomarima) oni su to odbili kao maloumnu avanturističku zamisao beogradskih okoštalih militarista…
(doznajemocom)
