Lahko je iz Sarajeva pričati
„Kome pričati? Svi koji žele neka dođu i uvjere se. Neka vide da je demobilisanih boraca u manjem entitetu, npr. u Bratuncu preko 90% nezaposleno. Lahko je iz Sarajeva pričati. Nazvati telefonom i pitati šta ima u povratničkim mjestima. Pogledajte pravu sliku života bosanskog u povratničkim mjestima”, kaže Zaib Zahirović, predsjednik Udruženja demobilisanih boraca Bratunac.
Njegovi saborci pričaju nam o životu demobilisanih boraca u manjem entitetu. Nisu željeli ostati u Federaciji i time su izgubili pravo na kredit za pravljenje kuća i kupovinu imanja. Ostali su u Bratuncu gdje ih, kao pripadnike Armije BiH, Srbi ne žele vidjeti u javnim ustanovama i administraciji, kamoli privatnim firmama. „Kada sam demobilisan, došao sam u Bratunac da tražim posao. I šta mislite: čovjek koji te jučer gledao preko nišana hoće l’ ti dat’ posao ili kredit?”, pita jedan od Bratunčana pričajući anegdotu da je njihov ratni prijatelj otišao kod srpskog boračkog udruženja i rekao: «Želim biti član!» Naravno, kao što je on mogao postati član srpskog udruženja boraca tako i demobilisani borci mogu se zaposliti, uzeti kredit… kod Srba u Bratuncu. U Bratuncu nema zaposlenog Bošnjaka u Opštini, Domu zdravlja, elektrodistribuciji, pošti, vodovodu, vatrogasnom…
«Bilo je zaposlenja. Da radimo s krmadima. Da jedemo svinjetinu. Neću zbog posla da mijenjam vjeru», kaže nam H., stariji borac u Bratuncu, i dodaje: «Nek’ naši imaju. Kao što su nas naši i srebrenički komandiri napuštali u ratu, kobajagi odu u Tuzlu po pomoć i ne vrate se, tako su nas napustili i mnogi koji su nam trebali pomoći. Evo kuće! Bio zadužen za pomoć a prodao svoju kuću ženi najgoreg četnika ovdje».
«Nek smo se mi okupili svi u Sarajevu, Zenici, Tuzli…», kroz šalu će Hasib Šabić.
Muhidin se pridružio kao mladić Armiji BiH istog trena kada mu je brat poginuo. Njegova kuća je postala dom i potomstvu njegovog brata.uz „skijaško” brdo do kuće u mjestu Šekale, udaljeno preko tri kilometra od glavnog puta.
«Pošalji, ipak, poruku da bi se opet borio u slučaju…», savjetuje Elmir jednog borca. «Mogli su u znak sjećanja na momke, koji su izginuli tokom 11 mjeseci okruženja Konjević Polja, napraviti neku ceremoniju sjećanja… nekima od preživjelih dati bar jednu plaketu, zahvalnicu…Minut šutnje. Niko ništa ne govori. «Ma ne znam. Meso je branilo brda. Ne pamet, politika… Ne bih mogao da skupim dvjesto vojnika da ukradu frezu kamoli da negdje idu u borbu. Sve je ovo otišlo…», prekida šutnju Zahirović. «Mogli su u znak sjećanja na momke, koji su izginuli tokom 11 mjeseci okruženja Konjević Polja, napraviti neku ceremoniju sjećanja… nekima od preživjelih dati bar jednu plaketu, zahvalnicu…», kaže M. „Dali su nam knjižice sa ratnim platama. Nismo ih mogli nigdje iskoristiti, prodavali smo ih kako bismo preživjeli. Svoju sa 19 hiljada prodao sam za nekih 500-600KM”, kaže Zahirović. „Ja sam svoju knjižicu uložio u jednu tuzlansku firmu. Nikad nisam saznao ni šta je sa knjižicom ni firmom, a niti sa mojim novcem”, dodaje Omer Dubičić, koji se sasvim slučano zadesio na birou kada je jednom privatniku trebao radnik. Radi onda kada ima posla. Kada nema – ostaje mu da se bavi svojim plastenikom. Ipak, sav strah, bol i nadu vidjeli smo u očima Muhidina Muharemovića kojeg smo sreli kako se sa djecom penje
Sedmero djece živi sa njim i njegovom majkom. „Imam 55KM na invalidninu od 60%. Skupljam željezo. Ako šta iskopam i dobro je, ako ne…” – s malo riječi kazuje nam mnogo Muhidin pored starih zahrđalih limova. Njegova kćerka Medina putuje u drugi grad, Miliće, u drugi razred srednje škole. Kćerka Berisa je jedna od najboljih učenica u svojoj osnovnoj školi. „Hvala Bogu pa imam kravu. Djecu da prehranim”, kaže Muhidin. Muhidin se vratio u svoje rodno mjesto nakon kratkog boravka u Federaciji. „Koji povratak? Koji Dan armije? Ovo su samo crni dani!” – ostavljamo Muhidina sa porodicom, koji je aplicirao da kao povratnik dobije motokultivator.
