Ko našoj djeci brani da u školi uče istinu o genocidu u BiH?!

Važnost udžbenika u izvođenju nastave historije svuda u svijetu je iznimno velika. Na području Bosne i Hercegovine, u predmetu historije, čak ni prema federalnom planu i programu, djeca o ratnim dešavanjima od 1992. do 1995. godine ne uče skoro ništa.

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma misija OSCE-a u BiH naredila je svim pedagoškim zavodima i to onim kantonalnim u FBiH i Pedagoškom zavodu RS da se uvede moratorij na predavanje historije iz perioda 1992-1995., a da se učenicima osmih razreda osnovnih škola agresija na BiH tumači kao “nesretni rat ili nesretni sukob”?!

Anketa u Sarajevu

Kao da negdje postoje sretni ratovi, a eto baš ovaj u BiH bio je nesretan!

Ovaj moratorij se djelimično poštuje i to najviše na područjima gdje su Bošnjaci većina. Tamo gdje su Srbi i Hrvati većina više-manje se ne poštuje.

U manjem bh. entitetu odluke međunarodne zajednice se rijetko gdje i kada poštuju, pa tako i ova o izučavanju posljednjeg rata. Tako se desi da u srebreničkoj školi srpsko dijete na času likovne kulture nacrta portret Ratka Mladića i dobije najveću ocjenu i pohvalu pred djecom čiji su najbliži članovi porodice poubijani pod Mladićevom komandom. “Avaz” je o ovom slučaju već pisao, kao i o brojnim drugim gdje djeca u RS idu u škole pod imenom Svetog Save, slave njega i Dražu Mihailovića, uče kako je četnički pokret antifašistički i usvajaju “Bože pravde” kao zvaničnu himnu.

S druge strane, bošnjačka djeca o posljednjem ratu najviše znaju iz priča svojih roditelja i iz medija, a prinuđena su slušati različite verzije bez historijske faktografije. Tako danas mlade Sarajlije, rođene devedesetih, vrlo malo znaju o opsadi Sarajeva.

Prijatelj s jedne ovdašnje televizije radio je anketu u nekim sarajevskim školama, gdje su pitanja glasila: “Šta znate o opsadi Sarajeva?”, “Znate li ko je bio Alija Izetbegović?” i Šta znate o genocidu u Srebrenici?”.

Odgovori su bili poražavajući i uglavnom su se svodili na: “Ne znam”, “Nešto su mi roditelji pričali”, “Slušali smo o tome, ali nismo stigli puno da učimo o tome u školi”, “Znamo da su ubijani ljudi”, “Ne znam ništa, ali bih željela da znam, jer su moji roditelji bili u ratu”…

Poznatu izreku jednog kaplara, koju je prvi eksploatirao Vinston Čerčil (Winston Churchill), da “pobjednici historiju pišu”, a pošto se smatra da u toku agresije na BiH u periodu 1992-1995. pobjednika nije bilo, mnogi danas to uzimaju kao argument za zabranu proučavanja najnovije krvave historije Bosne i Hercegovine.

Međutim, narod koji je žrtva genocida i agresije i koji je sve to preživio, a bilo je planirano da ne preživi, ako ništa, moralni je pobjednik. U suštini, teza da pobjednici pišu historiju nikada nije bila prihvaćena kod iole ozbiljnijih historičara.

Najugledniji naučni radnici iz oblasti historije skloni su kazati da “historiju ne pišu pobjednici, već dokumenti”.

Nedvojbene činjenice

A, dokumenti kažu:

– da je u ljeto 1991. počeo raspad bivše Jugoslavije ratovima u Sloveniji i Hrvatskoj;

– da je 25. septembra 1991. Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na naoružanje Bosni i Hercegovini;

– da je 1. marta 1992. na referendumu izglasana nezavisnost BiH (bez obzira koliko ko individualno poštivao i doživljavao taj praznik, cijela Bosna i Hercegovina ga u praksi provodi, jer ni na jedan granični prijelaz u ovoj zemlji ne možete ući i izaći bez jedinstvenih dokumenata koje pokazujete Graničnoj policiji BiH);

– da je 6. aprila 1992. BiH priznata od Evropske zajednice;

– da je 22. maja 1992. BiH postala članica Ujedinjenih naroda;

– da je Sarajevo bio grad s najdužom opsadom u novijoj historiji čovječanstva, zbog čega je komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS Stanislav Galić pred Međunarodnim sudom u Hagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora, a njegov nasljednik general Dragomir Milošević pred istim sudom na 29 godina zatvora;

– da je novinar britanskog “Guardiana” Ed Vulijami (Wulliamy) 5. avgusta 1992. u Prijedoru otkrio postojanje užasnih logora smrti, prvih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata;

– da je Evropski parlament proglasio 11. juli danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici…

Ako i postoje neke historijske nedoumice o određenim događajima vezanim uz posljednja ratna dešavanja u BiH, nabrojani fakti su bez ikakve sumnje postali globalni historijski dokumenti.   

Razgovarajući o ovoj temi s eminentnim stručnjacima koji se bave historijom BiH, došao sam do zaključka da se općenito slažu da se ovakve teme iz historije trebaju smjestiti u oblast “naša bliska prošlost” i izučavati u srednjim školama, jer mogu stresno djelovati na djecu koja pohađaju osnovne škole, kao i da će djeca srednjoškolskog uzrasta moći puno lakše dešifrirati te događaje i vrijeme u kojima su se odvijali, te da kod opisa genocida u Srebrenici treba vješto izbjeći kolektivnu odgovornost jednog naroda.

– Ključne činjenice bi djeca morala učiti, naravno, smještene u širi historijski kontekst. Bojim se da ćemo izbjegavanjem priča o tome, modelom šutnje o onome što se desilo, nanijeti veću štetu našoj djeci. Djeca će učiti krive činjenice, upravo slušajući priče svojih očeva ili djedova o tome da su oni nekada na frontu bili dobri borci, da su masovno stradali i bili velike žrtve. Umjesto tih priča, potrebno je s djecom o tome razgovarati u školama, učiti ih činjenicama – smatra dr. Husnija Kamberović, direktor Instituta za historiju BiH.

Prošlo je već 17 generacija koje o ratu nisu ništa saznale u školi. Te generacije su nepovratno izgubljene. Lažna historija prijeti da pljačkaški rat pretvori u “oslobodilački”, genocid u Srebrenici u “navodnu borbu za sprečavanje ponavljanja Jasenovca”, prijedorske logore u “mjesta gdje su pritvarani teroristi”…

Zadatak historijske nauke je, jer historija nije samo predmet u školi već i nauka u pravom smislu riječi, da na osnovu pisanih dokumenata i materijalnih ostataka, kao i usmenih predanja savremenika tog vremena, na jedan kritičan, opće prihvatljiv i nepristrasan način oslika prošlost.

Kažu, ne daju nam stranci da djecu u školi učimo da je pred Haškim tribunalom general Radislav Krstić osuđen na 35 godina za počinjeni genocid u Srebrenici, Milan Lukić i Milomir Stakić na doživotne kazne zatvora, da je Plavšićka jedna od rijetkih žena koja je u historiji čovječanstva osuđena za zločine protiv čovječnosti…

Haške presude

Je li neko od bošnjačkih političkih predstavnika išta uradio da se napravi revizija odluke o zabrani izučavanja novije historije u školama i da jasno kaže: “Ako nam to ne date, vi ste saveznici onih koji su željeli da nas unište. Vi ste nam uveli embargo i zabranili da se branimo, vi niste spriječili genocid u Srebrenici, ubijanje Sarajeva, vi ste nas zaustavili pred Banjom Lukom kada smo krenuli oslobađati zemlju, pa sad ne date ni našoj djeci da uče da su nas pokušali iskorijeniti”.

Ko je ta svjetska moćna ličnost koja danas može podrinjskom djetetu, kojem je u genocidu u Srebrenici pobijeno 30 ili 40 članova porodice, zabraniti da uči o tome?

Upravo zbog toga, neophodno je izmijeniti školske programe. Tribunal u Hagu je već u nekoliko slučajeva presudio da rat na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine nije bio građanski rat, nego internacionalni oružani sukob definiran kao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Brojne relevantne naučne istraživačke organizacije različitih profila iz cijelog svijeta pouzdano su utvrdile i potvrdile bitne, temeljne činjenice u vezi s događajima u RBiH u periodu 1992-1995. da je to bio slučaj oružane agresije na RBiH, odnosno njene građane, te da je najgori zločin u internacionalnom pravu, zločin genocida, počinjen na području RBiH protiv Bošnjaka.

I zato, neka se u knjige historije, istorije i povijesti unesu sudske presude iz Haga, koje su globalni historijski dokumenti i onda neće više biti ni dvije škole pod jednim krovom, i sve će se samo kazati, i šta je bilo, i ko je ko u proteklom ratu bio.

(dnevniavazba)