Kič država
Walter se vratio. Ne onaj koji je bio paradigma otpora nacistima u Drugom svjetskom ratu, onaj koji je učinio dokazanog četnika Batu Živojinovića zvijezdom Jugoslavije i Kine, onaj koji je postao sarajevski Batman, Superman ili slično, već politički program i imidž, koji je ponuđen jugonostalgičnim građanima BiH pod imenom partizanskog imaginarnog lika. Spomenom Waltera, u zadnjoj predizbornoj kampanji, u glavama mnogih građana budila se sjeta samo i jedino za danima dobrih plata, još bolje muzike, novih modela “Zastave”, Titovih govora koja je garantovala nadu da će opet sve biti “po starom”. Nažalost, Walter se vratio i pokazao svojim glasačima da će biti sve “po istom”. I dalje ćemo imati štrajkove, proteste, ubistva, rekordnu nezaposlenost, ali… Walter je tu. On nije jedan čovjek, jedna osoba. On je sistem, platforma, politika, ali koja ima glavu. Glavu koja se zove Predsjednik.
Predsjednik je rođen 26. decembra 1955. Diplomirao (1977), magistrirao (1981) i doktorirao (1988) je na temama iz oblasti informatike i elektrotehnike na Univerzitetu u Sarajevu. Od 1990. je član, a od 1997. godine doživotni predsjednik SDP-a… Ovo nije članak o politici niti političkoj partiji, već jednom fenomenu koji prati političku stvarnost. To je kič. Iako je nastao kao termin vrijednosnog suda umjetnosti, u široj upotrebi imenovanje nečega kičem ima za cilj ukazati da se radi o: čisto konzumerističko-utilitarističkom proizvodu; nečemu što je lišeno istinske vrijednosti; nečemu što je niže vrijednosti (ali i čemu je data prevelika vrijednost– prevrednovanje); stvarima i pojavama bez ukusa; jeftinoj kopiji, pseudorealnosti, samoobmani, neistini, laži koja ima za cilj da se dopadne drugima… Kič kao sedativ masa, “prikrivanje neadekvatnosti” (Abraham Mol) i stvarnosti jeftinim ukrasima, “siromaštva bogatstvom” (Herman Broh) uveliko su koristili mnogi diktatori i totalitaristički vladari kroz povijest. Ustrajavanje i ukrašavanje na jednom, neuptinom, političkom i društvenom sistemu je kič. Hitler je bio veliki ljubitelj kiča.
Politički kič
Kundera u knjizi “Nepodnošljiva lakoća postojanja” kaže: „U carstvu totalitarnog kiča svi odgovori dati su unaprijed i isključuju bilo kakvo pitanje. Iz toga proizlazi da je stvarni nerijatelj totalitarnog sistema čovjek koji pita.“ Ne živimo u diktaturi, pod totalitarnim režimom, ali ukoliko pitamo Waltera i njegove robove da objasne nikada goru situaciju u društvu postajemo nepoželjno stvorenje Države za čovjeka. Drugim riječima ukoliko pitate zašto smo oborili rekord u nemogućnosti formiranja vlasti, umjesto odgovora da je Predsjednik tako želio dobit ćete poruku na gradskom bilbordu kojom se Walter zahvaljuje nakon izbora svojim građanima na glasovima. I dok čekate odgovor Alije Behmena zašto je više ubistava i pljački u Sarajevu nego kada su nešto značili Samir Silajdžić i Semiha Borovac u precizno i efikasno izračunatim vremenskim razmacima bit ćete dozirani šlagerima, promocijama, Goranom Bregovićem… ili neplaniranom posjetom svjetske filmske zvijezde, tako da ćete i zaboraviti da je opasnost za vas na ulicama grada Sarajeva umnogostručena. Ili ukoliko ste se nadali da će s novim ministrom nauke i obrazovanja u Sarajevu konačno odgoj i obrazovanje naći svoje mjesto u odgojno-obrazovnim ustanovama te postati primjer drugima gdje se djeca od prvog razreda dijele po nacionalnoj osnovi, gdje se uči jedna povijest politički obojena… morat ćete se sažaliti na ministra, jer je nakon slanja metaka samome sebi morao dati ostavku. I opet ste zaboravili na nedostatak stipendija, drogu, oružane napade u školama itd. Ali, o ostavkama nešto kasnije.
Carstvo bez problema
Pogledajmo bh. politički kič koji je doživio vrhunac izmišljanjem Waltera i nepostojećih problema, prekrivanjem stvarnih problema, bojenjem sivo-crne realnosti šarenim bojama – naročito drečavom crvenom – koje zbunjuju građane, zavođenjem građana manipulatorskim događajima da ne gledaju ono što bi trebali vidjeti itd, ali prije toga počnimo analizom publiciste J. Vujića koji piše: “Današnji sekularizirani i utilitaristički oblik politike sveden je na svojevrsno umijeće zavođenja i manipuliranja javnim mnijenjem te djeluje kao delirium tremens medijskog i vizualnog eksponiranja površinskih političkih uloga. Odvajanje politike od etičkih dimenzija i duhovnih znanosti dovršava proces sekularizacije u kojem prevladava politički imidž kao nadomjestak programskom sadržaju. U vrhovnom konceptualnom i etičkom smislu, politika bi trebala biti vrhovno zvanje ljudi od posebna kova koji znaju u danom trenutku pomiriti dva suprotna, ali komplementarna etička načela: načelo uvjerenja i načelo odgovornosti. Umjesto ta dva navedena načela u modernom obliku politike vlada pragmatičnost i taktiziranje… Vrijeme suvremene politike vrijeme je profesionalnih političara, demagoga, grabežljivih populista, koji su zapravo lovci na položaje. Danas je politika postala đir u lunaparku gdje se natječu stilizirane i sređene političke figure društva zabave, pomodno mjesto estradizacije novog menadžerskog brenda, šarolika lepeza suhoparnih marketinških egocentrika, recikliranih liječnika, novinara, odvjetnika, pjevača, sportaša…”
Kineski carevi su imali posebnu ceremoniju prilikom pojaljivanja u javnosti. Sa dekorativnim cvijećem, ukrasnim pticama, slikama i figurama zmajeva, vatrometom, vojnim paradama, autoritativnom žičanom muzikom i sl. carevi su se pojavljivali u javnosti u savršenom izdanju koje je trebalo da prekrije sve pokolje koje je taj car naredio, svu djecu koja su umrla od gladi, svu krv koja je u pljačkama, razbojništvu potekla među stanovništvom. Parada ponosa i kiča trebala je stvoriti vrijednu i lijepu sliku onoga što je beznačajno, čak ogavno.
Bizantijski car Teofil je još u devetom stoljeću imao ogromni zlatni tanjir kojeg je krasilo mnoštvo umjetnih ptica. Okruživali su ga lavovi od zlata. Tokom prijema prijesto se dizao visoko; umjetne ptice su pjevale a lavovi se strašnim glasom oglašavali. Diktatori novijeg doba imali su mase koje su uzvikivale njihova imena, čuvale slike vođa iznad bračnih kreveta, koristili ih kao zakletvu, naricali kada umru… Uvijek je bio prisutan kič – prizor tamo gdje se stvarnost trebala prekriti, predstaviti carstvo u kojem nema problema i gdje su vodeće ličnosti od sebe i svoje ideologije pravili božanstva. Mislili smo da će posljednji trzaji političkog kiča nestati sa Titom, međutim um jedne političke stranke je shvatio da narod uživa u kiču i sa idejom Waltera smislili su projekat, osnovali su svoje carstvo kiča kojeg su nazvali Državom za čovjeka. Termin čovjek je bio idealan. Prvo što odražava kič-ideju da se napravi savršena država, utopija za čovjeka u pravom smislu riječi, a drugo što će tog čovjeka odrediti jedna politička partija i mišljenje. Walter nije želio državu za građanina, već za čovjeka. Građanina određuju pravila građanskog društva, ali čovjeka… odredit će pravila političke ideje. Walterove ideje. Znao je Walter da kič-publici ne treba građanin, već neka neodređena kategorija. Njima treba kič. Bratstvo i jedinstvo, međusobna ljubav svih ljudi… “Kič je estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta… Tamo, gdje je sva vlast u rukama jednog političkog pokreta, ubrzo ćemo se naći u carstvu totalitarnog kiča. Kad kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života – svaka demonstracija individualizma (težiti različitosti isto je što i pljunuti u lice nasmejanog bratstva), svaka sumnja (jer će onaj ko počne sumnjati u sitnice završiti sa sumnjom u život kao takav), svaka ironija ( jer u carstvu kiča sve treba primati krajnje ozbiljno)… S tog stanovišta možemo takozvani gulag smatrati za nešto slično septičkoj jami, u koju totalitarni kič baca otpatke”, kaže Kundera. Naravno, Walter nema gulag kao što je njegov uzor Tito imao, ali on ima medije, kulturne i filmske radnike, umjetnike i novinare koji će za svakog političkog protivnika napraviti duhovni gulag. Protivnici će biti ismijavani u humorističnim serijama kao ludi, zbunjeni; vrijeđani muzičkim dubioznim kolektivima koji će svima poručivati da “doći će Walter pa će vam mater”; ponižavani u svim danima, medijskim oslobođenjem emocija književnika-profesora i novinara-književnika, nepoznatim sarajevskim – sarajevo x analitičarima; bacani na vrijednosni depo itd. Drugim riječima, po uzoru na diktature imao je sve metode i sredstva, udarničke snage i garde, štafete i diplome da nametne ideju Waltera kao spasonosnu u danima kada spasa nema. Ipak, najopasniji gulag je zatvoren pobjedom Waltera, ali samo da i sam Walter ne osjeti njegove torture. Nakon što smo svi saznali da se politički magazin „60 minuta“ pretvara u zabavni pitali smo se: da li je to urađeno po nalogu Predsjednika jer nema više skandala otkako je se vlast promijenila? Ipak, najgore po nas, u tom kiču, što više nemamo skandala. Sve je u redu, sve je dobro. Problema nema. Kako ćemo preživjeti do idućih izbora?
Ukoliko bi se dovelo u pitanje carstvo kiča koje vlada, a medijski i intelektualni čuvari gulaga ne uspiju smiriti javnost, uvijek postoji uloga žrtve koja para srca dobrodušnim građanima BiH i mudra ostavka. Bakiru Hadžiomeroviću neko je prijetio i on postade urednik gulag-televizije, ministru Suljagiću prijatelji poslaše metak i svi grijesi izbrisaše se… Narod se na ulicama buni, ali Željko Komšić dao je ostavku. I dok se narod bavi njegovom ostavkom, konkretna politika i ekonomski napredak dali su ostavku na budućnost Bosne. Bar dok Walter ima rješenja za sve probleme.
E. Subašić
Preporod.com