Godišnjica zločina u Ahmićima: Horor nazvan ’48 sati pepela i krvi’

Ubijene tri bebe

Tog jutra ubijene su tri bebe, rođene te krvave 1993. godine. Ubijena je i Fatima Harčević, 81-godišnja nena iz Ahmića. Nestale su cijele porodice, mrtvi su Ramići, Puščulji, Čerimići, Džidići, Salkići, Karaulani, Busovljaci. Članovi porodice Brka iz Foče bili su dobrodošli mudžahiri ne sluteći da će ih krvava sudbina zauvijek zaustaviti u muhadžirluku u Ahmićima.

Većina je ubijena u grču sna, a potom spaljena, kuće su uništene. Obje džamije, i Gornja i Donja, do temelja su razrušene. U selu nije bilo vojnih objekata, pripadnika Armije RBiH u vojnoj formaciji. Ipak, sve je popaljeno i porušeno.

Devetnaest godina poslije, cijelo selo i obje džamije su obnovljene.

Nema nijedne porodice bez mrtve glave u porodici ili familiji. Osim Ahmića, svoje mrtve oplakuju i mještani Večeriske, Viteza, Nadioka, Gaćica, Grbavice.

Mještani susjednih Nadioka stradali su istog jutra kad i Ahmićani. Njih nema ko prepoznati, nema se ko vratiti u to selo. Nema nikoga, jer su svi pobijeni. Selo je prazno i mrtvo.

Malo ko vjeruje u ovozemaljsku pravdu. Jedan bošnjački život iz Ahmića koštao je Miroslava Cicka Bralu jedne godine zatvora. Za priznanje ubistva dvadesetero djece i žena, njihovo spaljivanje, dobio je 20 godina. Tijela nikada nisu nađena.

Sati pepela

Pripadnici UN-a ušli su tokom dana 16. aprila 1993. u Ahmiće. Na svakom koraku zaticali su mrtva tijela, spaljene kuće i “vojnike” HVO-a koji su pili i nazdravljali, nerijetko polijevajući alkoholom tijela žrtava pod nogama i paleći ih.

Uopće se nisu osvrtali na Britance, koji su u tim trenucima izgledali baš kao da su došli “s druge planete”.

Ubice su planirale da za 48 sati zagospodare Ahmićima i okolicom. Ubili su 116 nevinih duša, ali nisu duh jednog naroda. Preživjeli i potomci ubijenih zatražit će smiraj za duše svojih najmilijih i pokazati da nisu zaboravili šta su im susjedi uradili. Oni koji u svojim glavama još kriju tajne o tome gdje su kosti ostalih Ahmićana, ma koliko malo savjesti imali kada su takve zločine činili i tragove prikrivali, imat će sve više besanih noći.

Na srušenom zidu i minaretu Donje džamije “napravili su disko”. Pravda, ma koliko relativna i nedovoljna kroz kaznu bila, sustigla ih je, nekima u iznenadnim smrtima i pogibiji najbližih, nekima u pokajanju i patnji nakon što su patnju drugima priuštili. Ahmići se još sjećaju i pamte.

Donja džamija: Natpis “Disco 48 sati pepela”

Žrtve: Cifre

Uništene su 152 kuće. Ubijeno je 116 ljudi, djece, staraca. U 11 porodica nema muške glave, 36 je udovica, četiri su samca, 47 djece je bez jednog ili oba roditelja.

Ubijeno je osmero djece do sedam godina starosti. Ubijeno je još osmero maloljetnih dječaka i djevojčica. Trideset devetero ubijenih imalo je više od pedeset godina.

Preživjela jedino Alisa Salkić

U susjednim Nadiocima zbrisano je devet cjelokupnih porodica Salkića i Ćerimića.

Preživjela je samo jedna beba – Alisa Salkić – koja tog jutra nije bila u selu. Danas se u Nadioke nema ko vratiti. Alisa živi u drugom gradu s rodbinom. Programa sjećanja u Nadiocima i nema, jer nema ko da se sjeća.

Žrtve: Husein Ahmić

– Nema dana a da mi u misli ne dođu roditelji. Moj otac je bio invalid, imao je 73 godine. Otac i mati su ubijeni pa zapaljeni na stepenicama sa još sedmero ljudi, žena i djece – kazao nam je Husein Ahmić dok nam je pokazivao mjesto gdje su ubijeni.

Slika stradalih i izgorjele ruke koja viri iz hrpe pepela u njegovoj kući, obišla je i šokirala svijet. Husein nam pokazuje stepenište dok govori da je znao i družio se s Cickom Bralom i njegovim roditeljima. Kaže da ih poslije rata nije niti želi vidjeti.

Dokazi: Blaškićevo svjedočenje

Tihomir Blaškić je u svom iskazu tokom suđenja u Hagu kazao za njega “da je sudjelovao u zločinu u Ahmićima”. Haško tužilaštvo smatra da je osoba, tada još identificirana kao Cicko, učestvovala na sastanku u Kordićevoj kući kada je planiran zločin u Ahmićima.

Tokom Blaškićevog svjedočenja 17. decembra 2003. godine, ali i na prvostepenom suđenju, on je posvjedočio da je 25. aprila 1993. primio informaciju kako je Cicko bio jedan od sudionika zločina u Ahmićima.

Osam dana nakon prvih informacija o Cicku i Ahmićima, Blaškić je primio izvještaj Marija Čerkeza (haški dokazni materijal PA34), iz kojeg se jasno vidi da je Cicko još aktivan u HVO-u i sudjeluje u operacijama zajedno s “Džokerima” i “Vitezovima”.

Zločinci: Miroslav Cicko Bralo

Bralo: Osuđen na 20 godina

Haški tribunal (ICTY) pravosnažno je osudio bh. Hrvata Miroslava Cicka Bralu na dvadeset godina zatvora nakon što je Apelaciono vijeće odbacilo sve osnove njegove žalbe na prvostepenu presudu.

Vijeće je ocijenilo da su zločini, za koje je Bralo priznao krivicu, bili šokantni, kao i način na koji su počinjeni.

Priznao je da je, kao tadašnji pripadnik paravojne jedinice “Džokeri” Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kriv i za učešće u masakru stotinjak mještana sela Ahmići, u kojem je on u aprilu 1993. minirao i džamiju i palio kuće. Bralo je priznao i da je ubio ili pomogao u ubijanju 21 osobe, uključujući i žene i djecu iz Ahmića i obližnjeg sela Nadioci.

Potvrdio je i da je 15. maja 1993. u selu Nadioci u srednjoj Bosni više puta silovao, seksualno zlostavljao i mučio jednu Bošnjakinju, pod pseudonimom svjedokinja A. Za sve nabrojano dobio je 20 godina zatvora.

Zločinci: Presude

Za zločine u Lašvanskoj dolini, uključujući i Ahmiće, Dario Kordić je, po komandnoj odgovornosti, osuđen na dvadeset pet godina zatvora, a Tihomir Blaškić na devet godina zatvora.

U dosjeima Tribunala pod “Lašvanska dolina” vode se i Zlatko Aleksovski (osuđen na sedam godina), Mario Čerkez (6 godina), Anto Furundžija (10 godina), Drago Josipović (12 godina), Vladimir Šantić (18 godina) i Miroslav Bralo (20 godina). Paško Ljubičić, ratni zapovjednik Vojne policije HVO-a, učestvovao je, također, u zločinu, osuđen je na deset godina zatvora. Optužnice protiv Ivana Šantića, Pere Skopljaka i Zorana Marinića povuklo je Tužilaštvo Tribunala, dok su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić te Drago Papić tokom sudskih procesa oslobođeni krivice.

Zločinci: Fakti

Napad na Ahmiće izvela je 4. bojna Vojne policije HVO-a i “Džokeri”, jedinica za posebne namjene Vojne policije pod zapovjedanjem Vlade Ćosića, Ante Furundžije i Paška Ljubičića.

Hrvatsko stanovništvo u Ahmićima i drugim obližnjim selima koja su napadnuta istog dana, prethodno je bilo upozoreno da će početi napad. Selo je okruženo sa tri strane, a sa četvrte je postavljena zamka od snajperista, koji su ubijali svakoga ko bi krenuo u tom smjeru.

Organizirane su grupe od pet do deset vojnika koji su čistili kuću po kuću. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a neki muškarci su ubijeni vezani. Dvadesetak osoba ubijeno je i u Donjim Ahmićima dok su pokušavale pobjeći.

Neke žrtve pronađene su u neprepoznatljivom stanju te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, i to, najvjerovatnije, bacačima plamena.

Zločinci: Svjedočenje egzekutora

Jedan od pripadnika jedinice “Džoker” je svjedočio:

– U bungalovu smo se odmarali nekoliko sati. Ležali smo i čekali. Negdje u noći, svakako prije akcije, ali ne mogu točno vremenski odrediti, u bungalov među nas vojne policajce dolaze Paško Ljubičić, Zoran Ljubičić, Vlado Šantić i Vlado Ćosić. Oni su stali u sredinu, a mi smo svi napravili krug oko njih. Paško je prvi govorio.

Objasnio je da su Ahmići vrlo važni. Rekao je da muslimani iz Ahmića mogu presjeći cestu Busovača – Vitez i na taj način ugroziti cijelu odbranu. Ahmići su toliko važni da se moraju uzeti. Ponavljao je nekoliko puta: “Oni se moraju uzeti.” Zatim je zapovjedio da se sve kuće spale i pobije sve što pušku može nositi. Također je rekao da ne smije biti svjedoka. Rekao je da nas Kordić podržava…

Kada sam došao do prve kuće, počeo sam vikati: “Predajte se, predajte se!” Niko nije odgovarao, a nisam čuo ni ikakvu buku iz kuće. Bacio sam dvije-tri bombe kroz prozor kuće, a nakon što su eksplodirale, nogom sam razvalio vrata, ušao u kuću i vidio da je prazna. Šibicom sam zapalio nešto, ali se zbog šoka i uzbuđenja ne sjećam što, u svakom slučaju, vidio sam da je kuća planula.

U to vrijeme žene su bježale na sve strane, a ostali iz grupe zapalili su sve preostale kuće. Ja sam zapalio prvu kuću, ali nikoga nisam ubio, odnosno u cijeloj akciji nisam vidio da bih ikoga pogodio. Vidio sam kako civili bježe cestom i čuo sam da vojni policajci viču: “Ženo i djeco, izađite, nećemo vam ništa!” No, poslije sam čuo da su Šafradin Čičo i Alen Krišto zapalili neke civile u kući ili garaži. Nakon što je Vlado Šantić zapalio one dvije kuće i ubio one dvije osobe, priključio se Čiči i Nini i s njima krenuo dalje u akciju, a ja sam bez ikakve borbene akcije pomalo krenuo prema cesti i došao do jedne trgovine.

Tu se okupilo dosta vojnih policajaca, odmaralo se, neki su pili. Tu sam se zadržao cijelo popodne i dobro se sjećam kada su došli pripadnici UN-a u bijelim oklopnim vozilima. Kada sam došao u bungalov, tamo je bila vesela atmosfera. Svi su se osjećali pobjednički, opušteno nakon što su preživjeli akciju. Bio sam u šoku, Šantić je bio sav znojan. Navečer je minirana džamija u Ahmićima, pričalo se kako je kao raketa letjela u nebo.”

Godišnjica masakra

Prigodnim programom u Vitezu i Ahmićima obilježava se 18. godišnjica od stradanja Bošnjaka Viteza i Ahmića. Organizatori su Medžlis Islamske zajednice Vitez i Udruženje građana žrtava rata “16. april” iz Ahmića.

Program obilježavanja devetnaeste godišnjice masakra je počeo sinoć (15.04. 2012.) poslije akšam-namaza u Donjoj džamiji u Ahmićima uz prisustvo predavača hfz. mr. Kenana Musića.

Nastavak programa je predviđen za danas u Vitezu, a centralni dio obilježavanja godišnjice zločina počinje poslije podne-namaza u Gornjoj džamiji u Ahmićima. Planirano je obraćanje imama džemata Ahmići, glavnog imama Mihnet ef. Mehmedovića predstavnika “Udruženja građana 16. april” i predstavnika Rijaseta. Centralni dio programa završiće učenjem dove za žrtve i obilaskom spomen-obilježja kod Donje džamije.

U utorak poslije akšam-namaza u Ahmedaginoj džamiji u Vitezu će se održati promocija knjiga „Kad bi kosti mogle govoriti“ autora Saliha Smajlovića, „Bošnjakinje govore“ autora mr. Selmana Selhanovića i „Zulija“ autora Bajre Perve.

Program se završava u četvrtak (19. april 2012.) promocijom knjige „48 sati pepela“ autora mr. Muniba Kajmovića u sali Osnovne škole u Preočici.

 

(akosba)