Sve opljačkano
Mustafa Mulamustafić (51) i njegova supruga su nezaposleni, a imaju dvoje djece. Među prvima su se vratili u Janju. Mulamustafić je u januaru 1993. pristupio Armiji RBiH u Teočaku. Podsjeća da su Semberci, Janjarci i Bijeljinci na Majevici zaustavili ofanzive “Seminar” i “Nakovanj i Čekić”, koje su 1993., odnosno 1995., vodili Vojska Republike Srpske i dobrovoljci iz Srbije.
– Pored mene je u ratu poginulo 46 ljudi i sve sam ih izvukao da budu dostojno ukopani. Ranjenike sam spašavao pod granatama, a samo me dragi Allah, dž. š., sačuvao. Sve se izdržalo, ali mi se plače kad vidim kako borci danas žive. Izgubili smo imetak i zdravlje, a žalosno je da, poslije ovoliko godina i silnih kredita i para za povratnike, mi nismo dobili ništa, a mnogima su nezasluženo dati činovi – kaže Mustafa.
Kao svi Janjarci, i njegov otac, hadži Aljo Mulamustafić u ratu je opljačkan, ali su obojica, otac i sin, ponovo na svom imanju, od kojeg žive.
– Mom ocu su uzeli 18 goveda, pet konja, sve mašine, kamion, ali sada nafake nemaju ni oni koji su krali. I oni kukaju, jer nema nafake od harama – ističe Mustafa.
Kao izbjeglice u Tuzli, Mulamustafići su pošteno plaćali kirije, a kada su se vratili u Janju, slabo su od koga pomoći imali.
– Ovo je vrijeme kada su se pomiješali halal i haram. Nama haram ne treba. Svoju djecu volim čisto i pošteno othraniti. Gledam i slušam kako kukaju i otimaju se za donacije oni koji imaju, a mi, izgleda, nemamo pravo ni da živimo – kaže on.
Bezvrijedne potvrde
I Husein Hamzić (53) bivši je borac ARBiH. Njegov sin Almir stradao je 1999. u saobraćajnoj nesreći u Lukavcu, a porodica, njih petero, vratila se 2001. u Janju. Danas ih je sedmero, a među njima su Hasanova bolesna majka i kćerka Alma, dijete sa posebnim potrebama. Niko nije zaposlen, a obrađuju hektar i po zemlje. Nekada ugledno imanje u ratu je opljačkano i do sada nije obnovljeno. Nema se novca, a ni pomoći.
– Novi kamion, traktor, sve priključne mašine, uzeli su mi oni iz Treće semberske brigade VRS. Imam uredne potvrde, ali ništa mi nisu vrijedile niti mi je išta od uzetog vraćeno i nadoknađeno. O imanju da ne govorim. Sve je razneseno – kaže Husein.
Ogorčeno dodaje kako kao povratnik “ni iglu” nije dobio.
– Možda me nije sljedovalo, ali znam da su mnogi dobivali koješta. I oni kojima treba, ali i oni kojima ne treba. Ne tražim ništa, ali ako za mene posla nema, neka radi moja kćerka da dijete može izdržavati – apelira Husein.
Porodici Hamzić već godinu je isključena voda, jer nema novca da plati račune. Mjesečno im trebaju tri vreće brašna, lijekovi za bolesne, a poljoprivredom je sve teže zaraditi novac.
I šehidska porodica jedva preživljava
Mehmed Potoković sa suprugom jedva preživljava ekonomsku krizu. Žive u neuvjetnoj kući, a starost i bolest pritisle su sa svih strana. Nekada čuveni mujezin prisjeća se bliske prošlosti. Njegov sin Hasan poginuo je u 30. godini kao pripadnik Armije RBiH na Teočaku, a unuci sa svojom majkom žive u Sarajevu.
– U Janju sam se vratio 2003. Živim onako, kao i svi ostali. Radim na ovo malo zemlje, imam jedan hektar. Od svih onih koji su podržavali povratak, dobio sam nešto malo pijeska, jedno deset vreća kreča i to je sve. Sinova kuća bila je prije rata useljiva, a tokom rata je uništena, raščerupana i, evo, ostala je neobnovljena i polako propada – govori Mehmed Potoković.
Donekle ga tješi to što će ove godine šehidima Janje biti barem podignuto spomen-obilježje.
(dnevniavazba)