April se ne zaboravlja: ‘Muslimansko uho’ u Vlasenici

Piše: Emina SMAJLOVIĆ

Miris trave, uzorane zemlje i behara.  April. Danas je posve drugačiji od onog prije 20 godina. Tada se sa svježim mirisom tek procvalih krošanja miješao miris oružja, miris krvi i boli, straha, smrti…

Kao kroz maglu vidim svu tu zbrku, jer baš tako je izgledalo u glavi petogodišnjeg djeteta, zbrka… Nisam umjela procijeniti zašto su nane, djedovi, majke, očevi, odjednom izgledali 20 godina stariji. Kasnije sam naučila da insani imaju takve poglede kada ih boli duša, a udarci koji se na nju sruče podučavaju lekciji, da čovjek može  preživjeti puno više nego misli da je u stanju. Taj isti čovjek i zaboravlja, a ne bi smio, nipošto. Nipošto, kažu nane i dede što broje godine bez ubijene im djece, bez unuka, lome prste u samoći i ne raduju se proljeću već dvije decenije.

Svjedočim

Ne svjedočim samo o onima koji bi danas bili očevi, a kojih nema…

Svjedočim da su nestale 3 generacije. Ubili su ih nedužne.

Ubijali su krvnički djecu i omladinu, majke i očeve, djedove i nene… Mojom rodnom Vlasenicom je tekla krv nedužnih, onih čija je jedina krivica bila što su nosili muslimanska imena, što su stotinama godina gradili svoju grudu, učinili  je tada jednom od najrazvijenijih manjih opština u Bosni, pa i u onoj bivšoj državi. Za sve to su bili krivi, to im je trebalo oteti a nisu otimali drugačije nego da pokose redom, da izbrišu tragove našeg postojanja. Takav je bio plan za muslimane Podrinja, Bosne i istina nije drugačija, nije blaža ni ljepša. Smetali smo. Toliko ne smijemo zaboraviti.

Svjedočim da sam čula, svojim dječijim uhom, stojeći postrojena među ostalim ženama i djecom, sa rukama dignutim uzrak u znak predaje, prije nego su nas otpremili u logor Sušica, čula sam kako četnik kaže da u Vlasenici neće ostati nijedno muslimansko uho!

I nisam znala šta to znači, ali sam dobro zapamtila jer sam pomislila da će nam svima odsjeći uši, valjda djetetu to prvo padne na pamet. Znam da sam držeći ručice u zraku stisla ramenima uši, taj samozaštitnički nagon se dobro ureže u insana, sjećanje koje mi niko ne može izbrisati.

Ovako je danas…

I onda dođem u zgradu općine u Vlasenici, 20 godina poslije, dvjestotinjak metara od mjesta na kome sam tako rano strahovala za svoje uši, više nego za vlastiti život jer nisam znala šta je život. Tražim rodni list i dobijem ga. Pročitam da sam državljanka BiH i Republike Srpske, one Republike Srpske koja nije postojala kada je u mome rodnom gradu više od pola stanovništva bilo muslimansko, a danas ih skoro pa nema. Vratim se opet na mjesto stravičnog sjećanja pa produžim dvjestotinjak metara u suprotnom pravcu i nađem se na mezarju Rakita. Pogledam bijele nišane, treba ih biti za oko 3.000 ubijenih Vlaseničana muslimana. U aprilu svake godine Rakita dobije nove nišane,  za još nekoliko desetina identifikovanih nedužnih žrtava i tako dok ih ne pronađu sve…

Ovaj grad u aprilu posjećuju preživjeli Vlaseničani radi dženaze, a onda se opet raspu po Bosni i svijetu.  Ne ostaju.  Povratnika ima uglavnom u selima, mahom su stariji, hoće da umru na svojoj zemlji. Hajrija džamija je ponovo uspravna, ljepša i savremenija svjedoči da ispod Viselca još ima muslimanskog uha. Ima! Skoro da nema, nema ni blizu što je bilo, ali ima!!! Onda, jednako kako sam prije 20 godina grčevito čuvala svoje uši, tako danas čuvam samo nadu, nadu da prijetnja četnika, kojeg nikako ne zaboravljam, ipak ne bude ostvarena.

Jer, možda iz urođenog inata, a prije jer tako sam Bog hoće, muslimani Bošnjaci žive. Makar i ne bili u Vlasenici, nose je u srcu i ne zaboravljaju. Doći će bar da naprave spomen obilježja i okupe se vazda iznova, pričaće djeci, podsjećati ih svakim golom Vede Ibiševića da ispod brda Viselca, niz obronke Javora mogu i smiju udisati vlasenički vazduh.

I nipošto zaboraviti njih 3.000 koji više ne dišu.

(bportalba)