Veličina skromnosti

Kada je jedan od evlija, po imenu Muhammed ibn Vasi (k.s.), vidio svoga sina kako nadmjeno i oholo hoda, upozorio ga je riječima: “Sine moj, nemoj nikada zaboraviti od čega si nastao! U prvim danima tvoga života tvoja majka je bila jedna obična robinja, tvoj otac – nepokorni rob koji se gušio u grijesima, a ti si bio komadić mesa u majčinoj utrobi. Malo kasnije naš kraj će biti jedna hladna i neprijatna dženaza. Pa, čemu, onda, tvoja samodopadljivost i oholost?!”

Dakle, osnovu skromnosti čini spoznaja Gospodara svjetova. Spoznaja Njega je ključ svakog dobra i ljepote. Uzvišeni Allah je posredstvom čovjeka i drugim manifestacijama (tedžellijata) u univerzumu ukazao na Svoje postojanje: svjetove je učinio ogledalom Svoje veličine, moći i milosti. Svaka manifestacija u tom ogledalu, koja u osnovi pripada Njemu, u svojoj biti sadrži određeno znanje, mudrost i vrijednost. Čovjek je stvoren kako bi promatrao Njegova znamenja, usvajao znanja, razumijevao mudrosti, osjećao ljubav prema Njemu Uzvišenom i čuvao vrijednosti koje je On uspostavio. Jednom riječju, sve to predstavlja spoznaju. Spoznaja ima za posljedicu nastanak ljubavi prema Stvoritelju, a ta ljubav nema kraja, mada ima svoje pokazatelje kod svakog onog koji voli. Od tih pokazatelja je i to da čovjek koji voli Uzvišenog Stvoritelja, prihvata s ljubavlju sve što mu dolazi od Njega i raduje se onim čime je On zadovoljan.

Dakle, stanje skromnosti i poniznosti posljedica je spoznaje i ljubavi prema Allahu. Čovjek je skroman i ponizan sukladno stepenu svoje spoznaje, a milostiv srazmjerno ljubavi koju osjeća prema Allahu Uzvišenom.

Skromnost uzvisuje čovjeka ukoliko je ona radi Allaha… Skromnost i poniznost koja je radi Allaha Uzvišenog obezbjeđuje plemenitu ćud i veličinu, a realizuje se kroz dva oblika: prvo, skromnost mora biti isključivo radi Allaha Uzvišenog i manifestuje se kao blagost, samilost, poštovanje, jednostavnost, suptilnost i učtivost. U svemu tome je veoma važan nijet, jer skromnost u kojoj su prisutni pretvaranje, podilaženje, strah, koristoljublje ili neka očekivanja od ljudi na kraju bude uzrok čovjekovog poniženja, nikako njegovog ugleda, poštovanja ili veličine.

Drugo, skromnost i poniznost trebaju biti radi veličanja Allaha Uzvišenog, a ne radi veličanja Njegovih robova. Treba znati da svaka vrijednost koju posjeduje neko od stvorenja dolazi od njihova Stvoritelja. Dok volimo nekoga, u toj ljubavi mu ne smijemo činiti širk i ukazivajući mu poštovanje ne smijemo ga obožavati, jer od roba nikako ne bi smjeli načiniti sebi gospodara. Samo je Allah istinski Gospodar, a svi ostali su Njegovi robovi. Robovi koji posjeduju spoznaju i ljubav prema Gospodaru svjetova i koji su se ukrasili skromnošću i poniznošću -postali su Njegovi bliski prijatelji. Njihova skromnost i poniznost reflektuje se na mnogo načina, od kojih ćemo ukazati samo na neke:

Skromni i ponizni prijatelji Uzvišenog Rahmana opažaju da sva vlast, veličina i vrijednosti pripadaju Allahu Uzvišenom. Sva vlast pripada Njemu i zato svaka hvala, pohvala, poštovanje, ljubav i stremljenje trebaju biti upućeni Njemu, jer samo je On dostojan toga. Rob koji ovo shvati i spozna neće tražiti hvalu, slavu i naklonost od ljudi, nego će to smatrati sramotom i velikim nedostatkom. Ako ga neko pohvali, on se postidi, ako ga veliča -osjeti tjeskobu i teret, a ako mu aplaudira -osjeti poniznost i oborene glave traži oprosta kao da je počinio veliki grijeh. Skromni i ponizni prijatelji Uzvišenog Rahmana u svakoj stvari vide određenu vrijednost i manifestaciju koja je od Allaha Uzvišenog. Oni nijedno stvorenje ne vide prostim, bezvrijednim ili besmislenim.

Posebnu pažnju ukazuju čovjeku, koji zauzima najznačajnije mjesto među svim drugim stvorenjima. Prema njemu se odnose samilosno, a one koji vjeruju u Allaha Uzvišenog prihvataju i vole kao braću. Oni nikoga od vjernika ne kritikuju i žaloste radi svoga hira.

Nijednog mu’mina ne smatraju manje vrijednim od sebe, a zbog činjenice da su oni povjerovali u Uzvišenog Rahmana i zavoljeli Ga. Voljeti one koji Njega vole pokazatelj je imana i dužnost ašika, koji voli.

Skromni i ponizni Allahovi prijatelji čak i nevjernike posmatraju pogledom milosti, mole za njihovu uputu, išče­kujući dan u kojem će osvojiti njihova srca i u njima zasaditi ljubav prema Allahu Uzvišenom. Ukoliko se bore i ratuju s njima, to nije zbog njihovog hira, nego radi Uzvišenog Gospodara. Samo radi Njegovog zadovoljstva prema nevjernicima se odnose dostojanstveno i sa mu’minskim ponosom.

Ponizni i skromni Allahovi prijatelji nijedno dobro djelo, ibadet ili hizmet ne pripisuju sebi, nego ih smatraju Allahovim počastima koje im On ukazuje. Zato se nikada ne hvališu zbog njih, nego zahvaljuju na njima. Stide se i od same pomisli da traže bilo kakvu nagradu za učinjena dobra djela. S druge strane, svoja loša djela i mahane smatraju posljedicom stanja svojih duša i zbog toga se stalno vraćaju svome Gospodaru, tražeći od Njega oprosta. Pored toga, oni nikada ne smatraju da su im oprošteni njihovi grijesi ili da je primljeno njihovo pokajanje. Trajno se boje Allaha, Gospodara svjetova, stide Ga se zbog svojih nedostataka u robovanju, dok njihova srca izgaraju, glave im pognute, a lica tužna i zabrinuta. Ponizni i skromni prijatelji Uzvišenog Rahmana uživaju u robovanju Njemu, u izvršavanju poslova koji priliče robovima i sretni su kada se spominju kao Njegovi robovi. Oni svaki posao, koji je u skladu Allahove vjere i koji se čini radi Njegova zadovoljstva, smatraju posebno vrijednim. U svom služenju ne prave izbor osobe, vrste posla i mjesta. Rade sve ono što se traži od njih i što je potrebno. Poslije svakog uspjeha svoju radost izražavaju sedždom zahvalnosti.

Plemeniti Poslanik (s.a.v.s.), koji je na vrhuncu robovanja i blizine Allahu Uzvišenom, kada bi se poslije namaza vratio svojoj sretnoj kući, pomagao bi ukućanima u njihovim poslovima, ušivao svoju obuću, muzao ovce i znao zamjeniti svoje umorne hizmećare u njihovim poslovima. Nije razmišljao o tome da li jedan Poslanik treba raditi spomenute poslove.

I hazreti Ebu Bekr es-Siddik (r.a.), koji je uzeo odgoj od Plemenitog Poslanika (s.a.v.s.), nakon što je postao halifa nije mu bilo teško da muze ovce za starije udovice koje su živjele u njegovoj mahali i taj posao nije smatrao prostim.

I hazreti Omer (r.a.), koji je također odgajan u istoj školi odgoja, dok je s jedne strane kao halifa slao vojske na četiri strane svijeta, s druge strane se nije ustezao da na svojim leđima nosi vreću brašna i dostavi je do kuće nekog od siromaha u predgrađu Medine. Bio je takav, jer je volio svoga Gospodara, a u ljubavi nema egoizma. Kada se radi nešto zbog voljenog, onda nema izbirljivosti. Onaj ko iskreno voli Allaha Uzvišenog, ne pravi nikakve kalkulacije kada je u pitanju robovanje. Ponizni i skromni prijatelji Uzvišenog Rahmana svoju poniznost ne izražavaju jezikom, nego stanjem. Oni su zaljubljenici u Istinu i njihova srca su otvorena prema Uzvišenom Hakku. Od koga god im dođe riječ istine, lijepo i pohvalno djelo ili ispravan sud – oni to prihvataju. Oni se ne ohole, nego kažu: “Neka je Allah vama zadovoljan!” i prema njima nemaju nimalo zlobe. Sljedeći hadis-i šerif koncizno definiše skromnost i poniznost:

Kada bi za postizanje ove lijepe osobine dobili još jedan život – bilo bi malo. Najljepši način i najbrži put njenog stjecanja jeste bliskost sa skromnim i poniznim Allahovim prijateljima. Lijep odgoj se usvaja od lijepog uzora…

Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara…

Autor: S. Mubarek Erol
Preuzeto sa: semerkand