Njegove pristalice, koje se zahvaljujući užasno lošoj politici sadašnjih vlasti, imaju pravo nadati da će im biti bolje, su ga sačekali ispred Pulskoga zatvora i uz raštimanu harmoniku pjevali mu borbene pjesme.
Ostat će to, nažalost, samo na nadi, kažem, na žalost, jer mi je doista žao tih izmanipuliranih ljudi, koji se hvataju za slamku spasa u obliku šarene laže što im je Abdić upakovao i poslao ranije, a nosi naziv – Preuzimanje i revitalizacija Agrokomerca.
PIŠE: Muhamed Mahmutović
Ne mogu vjerovati da u današnje vrijeme iko ozbiljan može pomisliti da uvjetno oslobođen ratni zločinac može išta na svijetu od ikoga preuzeti. Čak ni one nene koje su se našle u onom smiješnom karavanu za Pulu imaju valjda djecu i unuke koji su joj mogli reći da “šjedi smirom” kako se to u našoj Krajini kaže, “jerbo od toga nejma ništa”, mogli su dodati.
Pa sve kad bi mu uspjelo preuzeti ono što nije on uspio rasprodati, ili što nisu opljačakle sadašnje vlasti, ili jednostavno propalo nemarom vlastodržaca u našoj napaćenoj domovini, valja se upitati ko bi ozbiljan poslovao sa uvjetno puštenim ratnim zločincem?!
Velika je vjerovatnoća da su Agrokomerc kao privrednog giganta uništili kasniji Abdićevi saveznici u borbi protiv njegovog naroda i armije RBiH, jer im je bio izmakao kontroli. Vrijednost Agrokomercove imovine tada je bila oko šestinu duga bivše Jugoslavije, i to se nikako nije uklapalo u memorandum SANU o planovima za veliku Srbiju. Nije im nikako odgovaralao da jedan dio BiH bude toliko ekonomski jak, i još uz to dio gdje su skoro stoprocentno živjeli Bošnjaci.
Abdić je, po svoj prilici, bio žrtva montiranog procesa i pod “nerazjašnjenim okolnostima” se uspio izvući sa kratkotrajnom robijom, iako mu je za djela iz optužnice po tadašnjim zakonima prijetila smrtna kazna. Stavio sam to nerazjašnjene okolnosti pod navodnike, jer su već početkom agresije na našu domovinu one postale razjašnjene.
Odtad smo svi mi postali njegove žrtve!
Fikret Abdić se, nakon što je ponizno slušao Arkana u Bijeljini i zamalo postao heroj što je tamo otišao sa ratnom zločinkom Biljanom Plavšić, pokušao u Sarajevu dočepati vlasti, ali nije uspio usprkos tome što su Srbi u tu svrhu držali zarobljenog predsjednika Aliju Izetbegovića.
On se tad opet “nerazjašnjeno” kako vratio u Krajinu i otkazao poslušnost legalnim državnim organima, u namjeri da jedan dio BiH pretvori u svoj feud. To je dogovarao sa najvećim zločincima modernog doba, koji su mu u pomoć poslali najokorjelije ubice predvođene sa šefom obavještajnih službi Srbije Jovicom Stanišićem.
Za sve ovo postoje jasni dokazi i filmovi u kojima pripadnike Abdićeve paravojske predvode Legija, Kobac, Simatović i drugi zločinci, može danas svako vidjeti ako u youtube ukuca ključne riječi “operacija pauk”!
Sve i da nije bilo otvorene kolaboracije sa četnicima i da Abdiću neko može “predati” ono što je ostalo od Agrokomerca, nema nikave šanse da on išta napravi na tim ruševinama iz više razloga.
On se kao agronom nije nikad razumio u ekonomiju, a pogotovo se ne razumje u tržišnu ekonomiju, gdje se ne može nekim dekretom nekome oteti najbolji komad zemlje da na njima uzgaja piliće ili kuniće. Ne može se ni mjenicama bez pokrića kupovati kamione u Sloveniji. Mnogo toga se izmjenilo, čega Abdić izgleda nije ni svjestan. Očito da je “hudnjak” kako u Krajini kažu potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću i usprkos silnom zlu kojeg je napravio svom narodu, mnogi ga sa žaljenjem gledaju.
Kako je agronom i u ono vrijeme uz pomoć obavještajnih službi Srbije uspio napraviti tog giganta postalo je jasno kad je trebao za njih odraditi ključni posao. Sasvim je jasno da se tu nije radilo o nekom ekonomskom geniju, posebno se to vidjelo kad nije nakon rata uz svesrdnu pomoć Franje Tuđmana i prisvojene sve kapacitete Agrokomerca u Hrvatskoj uspio napraviti ništa sa privatnom firmom Finab, čiji radnici gladuju kao i radnici Agrokomerca.
Njegove prisatlice se samo bave posljedicama, pričaju o mukama koje su doživjeli u Kuplenskom na ničijoj zemlji kad su se povlačili pred Petim korpusom, nijednog trenutka ne pomišljajući šta je bilo uzrok toga da tamo dospiju.
Ne mogu vjerovati da bi čestiti Krajišnici mogli ikad mirno spavati da je pakt sa đavolima koji je sklopio Abdić i uspio. Po teoriji njegovih pristalica, on je time htio spasiti Krajinu i nikako ne pomišljaju da bi oni što su pobili desetine hiljada Bošnjaka širom BiH na kraju iznevjerili dogovor. Eto da povjerujemo u to i zamislimo da je Krajina ostala netaknuta, a ostali dijelovi BiH pretrpjeli onakve golgote i stradanja, ko bi od čestitih Krajišnika danas bio sretan?
Ko može voljeti “babu” koji dozvoli da mu se pobije pola familije ili je pobije svojom rukom?
Svašta se čovjek mora pitati dok gleda oronulog starca koji je svome narodu učinio toliko dobra i mnogo više zla. Njemu melek Azrail samo što nije pokucao na vrata, a on ne traži halal i da u miru provede ostatak života u vili koju je kupio za novac sirotinje koja ga je čekala sa pohabanom harmonikom.
Meleka kojeg spomenuh je Gospodar svjetova jednom upitao dali mu je nekad bilo žao kad je nekome uzeo dušu?
– Bilo mi je jedanput žao, ali sam se jednom i nasmijao, a jednom sam se uplašio ogovori ovaj i nastavi.
– Nasmijao sam se kad sam trebao uzeti dušu čovjeku koji je naručivao cipele i molio majstora da mu izdrže barem godinu dana, a ja bio već tu da mu uzmem dušu. Zaplakao sam kad sam uzeo dušu majci u pustinji koja je tu bila sama i dojila dijete, a uplašio sam se kad sam trebao uzeti dušu jednom učenjaku oko kojeg je bilo mnogo dobrih ljudi i meleka, a iz njegove kuće je udarala neka čudno jaka svjetlost.
– To je bilo dijete koje je samo ostalo u pustinji , a o njemu sam Ja preuzeo brigu, reče Gospodar meleku!
Ne treba biti previše pametan pa znati ko je Abdić u ovoj poučnoj predaji.
(kipba)