Sloboda, kakav osjećaj, kakav užitak!
Ova je godina (2012.) itekako bitna za Islamsku zajednicu, jer smo, evo ponovo, nakon dugog vremena, doista, došli pred izbor/e, gotovo na raskrsnicu. Jedna značajna garnitura ljudi, u značajnom broju, na značajnim mjestima u Islamskoj zajednici ove godine odlazi, što u penziju, što nakon jesenskih izbora u IZ-i, i na taj način iza sebe ostavljaju relevantna i referentna slobodna mjesta koja će popuniti novi kadrovi. O ljudima koji odlaze, pojedinačno o njima, može se govoriti na različite načine, s više ili manje respekta i kroz prizmu različitih interesa, međutim, strukturalno gledano, radi se o grupi, sloju ili strukturi (koju su činili ti ljudi) koja je u amanet onima koji dolaze poslije ostavila jaku, “nenagriženu” i iznutra neugroženu zajednicu. Nisu svi za to podjednako zaslužni, ali, bez diferenciranja, govorimo o grupi i strukturi. Dakako, ima onih koji se neće složiti s ovom konstatacijom, ali upravo to što se neki latentno ili odveć glasno neće složiti s ovim mišljenjem ukazuje i najavljuje temu koju ću tretirati u ovoj kolumni.
Naime, ostalo je važnih i vrijednih stvari iza “ove Islamske zajednice”, a Bog najbolje zna kakva će biti i doći “ova nova” (da, radit će se o “novoj zajednici”, jer nju prije svega čine ljudi, prvenstveno oni koji je reprezentiraju i vode, pa tek onda ostali/o), a krucijalna vrijednost upravo “ove Islamske zajednice”, u punom smislu i kapacitetu, izravno i u prenesenom značenju – jeste sloboda. Sloboda koja se nudi i koja se koristi. Radi se o istom pojmu.
Sloboda je temeljna vrijednost koja krasi “ovu Islamsku zajednicu”. Ljudi u Islamskoj zajednici su slobodni, i kao radnici, uposlenici, ali i kao njeni članovi. Slobodni su u djelovanju, u promišljanju, u govoru, u osjećanju, u svom samo-određujućem statusu u zajednici, mogu biti tihi u svojim manifestacijama, mogu se uopće “ne manifestirati”, mogu biti glasni, preglasni, mogu biti umjereni, na sredini itd. Tu veliku amplitudu i široki dijapazon “uvjetuje”, prije i povrh svega, sloboda kao temeljna vrijednost sadašnje Islamske zajednice.
Ljudi su slobodni u svom stavu, zapravo, njihov je stav temeljen na slobodi, koja (po) nekima djeluje previše otvoreno, gotovo da vuče na anarhiju, a, opet, (po) nekima djeluje prekruto i preograničeno. Naravno, radi se o pojedinačnim i krajnjim shvatanjima, sredina u mišljenju i djelovanju je najzastupljenija.
Ali, treba kazati, da neke institucije, neki ljudi u institucijama ovaplođuju upravo ova krajnja mišljenja i stavove, nerijetko se u potpunosti identificiraju s institucijom, poistovjećuju se s njom na način kao da se radi o njihovom alter egu, najblaže rečeno, kao da je riječ o njihovom privatnom vlasništvu. Naravno, još uvijek je riječ o izuzecima. A i dalje će biti govora o njima.
Uzmimo za primjer pojedine imame i hatibe; neki su od njih “oderali” i “spalili” svoje minbere u slobodi koju su maksimalno i izdašno koristili, a, opet, neke su minbere u tom pogledu zaleđene, frizirane, vazda odsutne. Neke su se od njih, pa i neke udarne, one čaršijske, počele i „crvati”, zbog „ustajalosti” i odsustva vruće aktualnosti.
Za sve je to „kriva” i zaslužna sloboda! I svako je koristi na svoj način. Neki će, opet, reći i glasno primijetiti da te slobode ima i nedopustivo previše, pa nam tako pojedini profesori i “muderrisi” u “medresama” po čaršijama i “čaršijskim medijima” prodaju maglu, štaviše, rade samo gibete, a nemušta i slabo-osviješćena znanja emaniraju na talebu; dakako, ima i takvih mišljenja, koja postaju glasna.
Ali, vratimo se s polova, oni su, ipak, daleko i nisu validan reprezent stanja i prilika u Islamskoj zajednici.
A zahvaljujući upravo toj slobodi, mi danas imamo zajednicu divergentnog stava, slobodnomislećih ljudi, odgovornih prije svega Bogu i svojoj savjesti. Imamo sistem zavidne organizacije… Naravno, za sve je to neko odgovoran i neko stoji iza toga. Neko to sve uvjetuje i garantuje.
Prebacit ću govor na privatni plan! Skoro deset godina sam redovni kolumnist printanog medija Islamske zajednice – “Preporod”, svakih petnaest dana izađe moj tekst u njemu, a u posljednje sam dvije godine redovan i stalan kolumnist Rijasetovog web-portala, skoro svake sedmice objavim svoj tekst na njemu, plus neki drugi mediji na kojima sam se javljao povremeno, kad je bilo potrebno i kad je situacija nalagala da se piše i reagira, dakle, u tom proteklom vremenu napisao sam oko tristo tekstova, što kolumni, što eseja, što reagiranja, ali uglavnom kolumni. No, nikada nisam pisao po nalogu i nikada se od mene nije tražilo koju ću temu ili koga tretirati, na koji način, bilo je nekih glasova, “čuo sam” ih u pojedinim institucijama i u nekim džamijama, da su mi dolazile napisane kolumne, a ja sam ih samo potpisivao, no takvo što je van svake pameti. Bio sam sasvim slobodan u odabiru tema, načinu tretiranja, itekako neovisan u svemu tome. Ali, na isti način, kako su drugi izvana, pa čak kako su i pojedini radnici Islamske zajednice iznutra, bili slobodni u kritikovanju Islamske zajednice, povrh svega reisu-l-uleme, štaviše oštrog kritikovanja, neki su od njih bili toliko upečatljivi i lucidni u pljuvanju, bukvalno pljuvanju, po reisu-l-ulemi da je to bilo odvratno, no, isto tako, i ja sam bio slobodan drukčije misliti od dotičnih.
Reisu-l-ulema ne treba ničije pohvale niti kakve odbrane, vrlo se dobro on zna braniti i zastupati svoje stavove, ali postoje ljudi koji osjećaju da je institucija reisu-l-uleme napadnuta, a samim time i Islamska zajednica, u svojoj sistemskoj hijerarhiji i oni su po automatizmu reagirali. Bio sam i još uvijek jesam jedan od njih. A da nisam (bio) sam u tom djelovanju jasno pokazuje i slučaj pokušaja ukidanja vjeronauke u našim školama u Kantonu Sarajevo, kad je Islamska zajednica u kratkom roku pokazala da ima vlastite snage i kapaciteta da odbrani vrijednosti za koje se zalaže, kad su se gotovo svakoga sata javljali “novi” ljudi koji su hrabro, dostojanstveno i intelektualno odgovorili i reagirali na ozbiljnost situacije. Da je reisu-l-ulema tražio te ljude, po hipotetičkom nalogu i svom diktatu, reflektor mu ne bi bio od pomoći! Ali, jednu je stvar on osigurao – slobodu, i to je bilo dovoljno, jer ljudi su se sami od sebe javljali, u slobodi koja je omogućena. Da nema slobode u IZ-i, ona ne bi bila živa, već drvena, polumrtva i dresirana organizacija sklona manipulacijama, i onim izvana, i onim iznutra.
Kako je to Fatmir Alispahić recentno primijetio, trenutno u Islamskoj zajednici postoji takva retorička mreža, zapravo, postoje ljudi koji su u svakom pogledu spremni odgovoriti na svaki napad na reisu-l-ulemu, na Islamsku zajednicu, kao primarno, esencijalno i posljednje utočište našeg naroda.
I za to su, između ostalog, zaslužni upravo ti ljudi koji ove godine “odlaze”. Zato je zaslužan reisu-l-ulema, kao poglavar i čelni čovjek Islamske zajednice.
Zbog te slobode, samo zbog nje, pa i kad ne bi bilo više ničega drugoga, a jamačno da ima i drugoga, tim smo ljudima dužni odati priznanje.
Naravno, i zahvalnost.
Muhamed Velić
Preporod, 15. mart 2012. godine
(rijasetba)
