Sjećanje na Homs i Hamu

Piše: Snježana Mulić

Kada sam sa grupom kolega novinara u maju 2005.  krenula u posjetu Siriji, upute koje su nam organizatori putovanja dali prije nego smo se ukrcali u avion koji nas je odvezao do Damaska, poput toga da ne smijemo u zemlju unijeti kameru, da ne smijemo na javnom mjestu piti alkohol, te da kao oči u glavi čuvamo pasoše (da, naše bh. pasoše, za koje mnogi još uvijek misle da su bezvrijedni), zorno su potvrdile moju prvu rečenicu. Sve što se bude dešavalo kasnije, tu tvrdnju će još više učvrstiti.

Tako smo, odmah po dolasku u Damask, dobili pratnju u vidu dobronamjernog brke, “umjetnika” koji  je, navodno, zbog činjenice da je nekada bio sarajevski učenik Škole za primijenjene umjetnosti, odlučio biti uz nas za vrijeme našeg boravka u Siriji. Ničim izazvan, brko je postao naš hodajući inventar,  kako u autobusu kojim smo putovali, tako i na svim našim izletima, ručkovima, večerama.

Bili smo dovoljno pametni da znamo da ne ide za nama u stopu tek iz čiste nostalgije i što smo mu toliko mili da odjednom na nas može spiskati čitavu sedmicu i prokrstariti dvije trećine zemlje, već zato što je poslan od “viših sila” i lagala bih ako ne bih kazala da sam uživala gledajući ga kako se trudi biti prirodan i neposredan. Koliko se god on pravio da je tek dobrodušni domaćin, presretan što ćemo mu razgaliti nostalgičnu dušu, toliko smo se i mi pravili da to ne primjećujemo i nekako prešutno mu dopustili da svoj posao obavi bez problema.

Tako je naš brko, naš lični špijun, kako smo ga, da ne čuje, zvali, bio naša sjena na vrelom pustinjskom pijesku. Pa i onog dana kada smo išli u Hamu i Homs.

Pod budnim okom preminulog predsjednika

Put kroz  škrtu i tvrdu pustinju, po kojoj su “pasle” ovce usukane kao bakalar, bio se otegao kao bosanska sevdalinka. I taman kad sam pomislila da ću u tom tihom beskraju doživjeti nirvanu, prepala me ogromna sjena koja je prekrila autobus. Sa lijeve strane puta, iz golog, pjeskovitog brda izrastao je, kao neboder velik, betonski kip preminulog sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada. Nadnaravne veličine, ovaj rogobusni betonski kip, valjda nije ni imao drugu funkciju već da i usred pustinje, pustinjskog miša, mršavu devu, siromašnog beduina, znatiželjnog turistu, novinara iz Bosne… upozori da je On tu.

No, nekako smo zamakli vođi i njegovoj sjeni, koja nas je dobar dio puta pratila, i dosada kroz pustinju ponovo nas je obuzela. Monotoniju je prekinulo čegrtanje 16 kolosalnih norija – drvenih točkova na rijeci Oront, koji su nas veselo pozdravili kada smo ušli u Hamu. Moguće da su  nam norije, dok su se okretale i prevrtale vrijeme koje su preturile, htjele o Hami ispričati puno priča. Možda i onu o masakru iz 1982. kada je Assadova vojska ubila 20.000  njenih stanovnika. Ali, nama je slikar dočarao sasvim ljepšu sliku. Ona se sastojala samo od priče o 16 norija, kojih je nekad davno, 1.100 godine prije nove ere, bilo puno, puno više i kada su služile za navodnjavanje grada, a sada samo kao turistička atrakcija. Ta i takva slika je bila uokvirena i okačena na imaginarni zid koji je za nas pripremio brko. Iza slike nije bilo ništa, slikar nije dao da se ona postavi na zid koji krije tajni prolaz u unutrašnjost grada.  Ako je ko od nas tad znao o zločinu u Hami, znao je, a ko nije, nije mu se ni reklo.  Uostalom, norije, kao i mnoge zgrade i znamenitosti koje smo tamo vidjeli, za svaki slučaj “čuvao” je pokojni predsjednik, čiji je lik bio oslikan na gigantskom platnu. 

Tako smo, uskraćeni za ijednu informaciju više, otišli u Homs, grad u kojem smo nakon dugog i napornog puta ručali. Grad je titrao od jare i činilo se da igra kao bilo na ruci koje zbog nečeg strašno brzo kuca.

Ono čega se sjećam iz Homsa prije sedam godina jeste ogroman broj uličnih prodavača koji su sjedili po trotoarima i prodavali razne đinđuve sa Assadovim likom.  I tek tada sam shvatila da svaki Arap s maramom na glavi, pričvršćenom “felgama”, nije nužno bogati naftaš,  nego da takvu odoru nose i oni iz najsiromašnijih slojeva, samo od platna drugačije kvalitete. Tako su moji “bogataši” telefonirali nasred ulice putem najčudnijih telefonskih govornica.  Naime, iz stanova u zgradama, niz fasadu su  bili spušteni telefonski gajtani, koji su opet dole, na ulici bili prikopčani na malo veće fiksne telefonske aparate, a koji su stavljani u funkciju putem kovanica. Bilo mi je pomalo tužno gledati kako siromašni “bogataši” telefoniraju za novčić, dok smo se mi, ekipa novinara koja je došla iz zemlje koja se još hladila od rata, kočoperili sa najnovijim modelima mobitela. No, kako god, Homs mi se ipak činio veselijim mjestom od Damaska, u čijem su centru, na ogromnom željeznom stubu vješali osuđene na smrt i njihova jadna tijela po pola sata izlagali pogledima svakog onog ko se u vrijeme njihova smaknuća tu našao.

Na izvorima gasa, izvan izvora informacija

Ipak ono što me je najviše rastužilo u toj lijepoj zemlji bilo je to što sam srela nevjerovatno puno siromašnog svijeta, toliko siromašnog da to ni moja bosanska svijest nije mogla podnijeti.  Vidjela sam nebrojeno mnogo familija čiju je kompletnu imovinu sačinjavao tamni pohabani šator, nekoliko ponjavica, tendžera, samovar za čaj, dva-tri limena lončića i paklo šibica. A,  zapravo,  živjeli su na velikim količinama “crnog zlata”.

Polja nafte i gasa, koja smo tom prilikom obišli, bila su uglavnom data na koncesiju stranim državama, a ono što je ostalo, iako bi bilo dovoljno da se od toga izgrade kuće svim tim silnim obiteljima koje žive pod običnom krpom, najmanje je koristilo ubogom sirijskom narodu. Budući da smo bili izolirani od izvora koji bi nam dao kakvu-takvu informaciju, mogli smo samo nagađati kome je to blago ispod vrelog pijeska pripadalo.

Danas Homsa skoro da više i nema, Hama još pomalo mrda prstima, a za norije je grehota i pitati pored hiljada pogubljenih ljudskih duša.  No, za slikara sigurno znam da je živ. Ako ne on, a ono njegovi klonovi, kojih je ta uboga zemlja prepuna i koji i dalje slikaju lažnu Siriju i mecima ušutkuju svakog onog ko iz nje o njoj pokuša progovoriti. 

Snježana Mulić je novinarka i književnica iz Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera

(balkansaljazeeranet)