Autor Tariq RAMADAN
Sirija je već mjesecima pogođena tragedijom. Nad civilima se vrši tortura i ubijaju ih vojne snage. Ugnjetavanje koje sprovodi vladajući režim doseglo je nepodnošljive nivoe i doima se nazaustavljivim. Svijet gleda a strane sile – Rusija i Kina s jedne strane, a Sjedinjene Države, arapske i evropske zemlje s druge – nisu u stanju pronaći rješenje ili složiti se o načinu da se zaustave ubijanja. Ujedinjene nacije su bespomoćne, a svijet pasivno promatra: stotine Sirijaca se ubija i ugnjetavanje se nastavlja.
Kogod se usudi glasno progovoriti, napisati tekst o tom problemu, siguran je da će biti napadnut s obje strane. Za neke, poziv na okončanje i zaustavljanje režima Bešara al-Assada znači podršku Americi i Izraelu protiv muslimana (posebice ši’ija), Iranaca i u konačnici Palestinaca. Na Internetu i društvenim mrežama, napadi su izuzetno žestoki i okrutni. Podržati podijeljenu opoziciju se smatra opasnom političkom naivnošću, u najboljem slučaju. U najgorem to se smatra činom velezidaje. ‘Naši neprijatelji podržavaju demonstrante, ‘tvrde oni, ‘prema tome mi trebamo podržati neprijatelje naših neprijatelja.’ Otuda, jedini izbor je podržati stranu režima. Ali, u politici kao i u pitanju ljudska prava, neprijatelji naših neprijatelja nisu nužno naši prijatelji.
Sasvim je očito da su Amerikanci, Evropljani i Izraelci promijenili svoje stajalište (oni su prvo zahtjevali reformu unutar režima): sada zahtijevaju da Bešar al-Assad siđe s vlasti. Ništa manje nije očito da su u kontaktu sa opozicionim grupama i vođama s ciljem osiguravanja svojih interesa u regionu. Zapadne sile i Izrael nisu pasivni promatrači. Oni pokušavaju zadržati kontrolu dok Rusi i Kinezi rade na ostvarivanju većeg i efikasnijeg prisustva na Bliskom Istoku na nekoliko frontova.
Sve ovo je opće poznato. Oblik novonastajućeg Bliskog Istoka je stvar velike brige u svjetlu posljednjih dešavanja u Libiji, Iraku, Jemenu, Libanu , te stalnih pritisaka prema Iranu, gdje je mogućnost napada prilično visoka. Bilo bi opasno kratkovido prihvatiti, zdravo za gotovo, ljubazno i humanistički ušminkane namjere Sjedinjenih Država ili Kine, evropskih zemalja, Izraela i Rusije prema arapskim narodima općenito, a prema Sirijcima posebice. Njihovi životi imaju vrijednost samo u smislu ekonomskih i geostrateških interesa koje predstavljaju: ništa više i ništa manje!
Imajući u vidu sve ovo rečeno i potvrđeno, je li jedino preostalo rješenje ostati ćutljiv i podržati Baššarov režim? On i njegov otac su bili i ostali diktatori koji su naredili ubijanje hiljada civila pri tome vršeći torturu nad svojim oponentima bez milosti. Ovo su činjenice. Nijedno zdravo srce ili um ne može podržati takve tiranine i okrutne despote. Tiranija se treba okončati. Bašara al-Assada treba uhapsiti i suditi mu. Lista njegovih djela je grozno djelo jednog ludaka.
Ovo nije poziv za stranu intervenciju. Mali broj je nasjeo na Libijsku operaciju osiguravanja nafte prije ljudi. Samoizgledna ‘međunarodna zajednica’ treba zauzeti jasno stajalište i izvršiti pritisak na režim da zaustavi ugnjetavanje – što je, istina, ishod sa malom vjerovatnoćom. U stvarnosti, zadatak opozicionih snaga pronaći minimum saglasnosti i organizirati jak i ujedinjen front koji će zemlju voditi ka pluralizmu, demokraciji i slobodi: što je uistinu najneodložniji i najteži izazov s kojim se danas Sirijci suočavaju. Ne postoji drugi način da se svijet uvjeri da u Siriji postoji istinska demokratska alternativa sadašnjem tiranskom režimu. Ovo znači raditi sa širokim spektrom podržavatelja i partnera u Americi, Evropi, arapskom svijetu i Aziji. Dugoročno će upravo njihova sposobnost da trasiraju jedan kurs u današnjem multi-polarnom svjetskom poretku biti stvar koja će osigurati jaku multilateralnu podršku njihovom legitimnom otporu.
Danas se jedna takva perspektiva čini dalekom. Opozicijska vijeća koja se nadmeću zajedno sa Arapskom ligom, Organizacijom za islamsku suradnju (OIC) te aktivno orijentiranom turskom vanjskom politikom izgleda djeluju po starim parametrima, po kojima nijedno rješenje, čini se, nije moguće. Budućnost je blijeda.
U Homsu, Hammi i širom Sirije civili se ubijaju svaki dan. Ljudi se ponižavaju i nad njima se sprovodi tortura. Krivica režima se izvikiva, kao što je to slučaj i sa našom šutnjom. Naše suze ne mogu biti dovoljne, ukoliko je naša jedina podrška to što gledamo TV i plačemo. Naša srca mogu jadikovati, ali izdala nas je naša hrabrost!
(preporodcom)