Selman Selhanović, autor knjige “Bošnjakinje govore”: Status žene ovisi o tome koliko novca ima u rukama

“Bošnjakinje govore”, knjiga razgovora s istaknutim kulturnim i javnim ličnostima – ženama u BiH, četvrta je knjiga Selmana Selhanovića, urednika “Preporoda”, koji je do sada objavio i tri knjige pod nazivom “Bošnjački odgovori”.

U izdanju “Bošnjakinje govore” Selhanović je predstavio istaknute Bošnjakinje, od onih mlađih do onih nešto starijih, iz različitih sfera djelatnosti, među kojima su Fahira Fejzić-Čengić, Jasmila Žbanić, Aida Begić… Autor je priču usmjerio na svoje sagovornice, njihovo odrastanje i odgajanje, školovanje i djelovanje, odnos porodice i društva te njihov osobni angažman. Samu knjigu Selhanović je posvetio supruzi Medihi i kćerkama Ilhani i Lamiji.

Društvena zbilja 

– Porodica je osnovni smisao života, oslonac bez kojeg je teško uspjeti u ovodunjalučkom životu. Kada imate razumijevanje i podršku svojih najbližih, onda nema prepreke koja se ne može prijeći. Nadam se da će moje kćerke krenuti stopama uspješnih Bošnjakinja – kaže Selhanović. 

Je li knjiga ispunila Vaša očekivanja?

– Svaka knjiga, pa tako i ova moja, po objavljivanju, ima svoj put nezavisno od samog autora. Moja namjera je bila tek čuti i prezentirati mišljenja žena Bošnjakinja. Koliko su ona doprla do drugih, vrijeme će pokazati. No, nadam se da će ova knjiga biti od koristi onima koji će valjano, iz bolje perspektive, moći sagledati društvenu zbilju u kojoj smo živjeli. Očekujem da će s vremenom dobivati još više na značaju.

Recenzent knjige, prof. dr. Enver Demirović kaže da ste napravili dobru selekciju sagovornica. Šta je presudilo pri izboru?

– Nastojao sam da one, u domenu svoje djelatnosti, prvenstveno budu afirmirane ličnosti, ali i da imaju biografije koje mogu biti primjer drugima. Interesiralo me je njihovo odrastanje i odgajanje te način njihovog prenošenja znanja na djecu i okolinu. One u tom smislu odista imaju šta da ponude našem društvu. Rukovodio sam se željom da kroz razgovor ukažem na njihovo opredjeljenje i zanimanje koje može biti usmjeravajuće mladim generacijama.

Ovom knjigom istakli ste važnost afirmacije mišljenja žena Bošnjakinja u ukupnom bh. društvenom životu. Šta ste Vi naučili iz ovih razgovora?

– Recimo da je upornost vrlina i da u svemu treba imati mjeru. Osnova je odgoj, koji polazište ima u porodici. Bez toga, obrazovanje neće dati zrele plodove. Moral je ono na čemu se treba graditi društvo. U tom kontekstu, žene su majke i najviši teret odgoja djece pada baš na njih. One su, dakako, svjesne te svoje zadaće. Mi ih samo trebamo podržati.

Monografija o Foči 

Kakav je danas položaj žena u bh. društvu?

– Status žena, ne samo u našem društvu nego i šire, ovisi o tome koliko žena ima novca u rukama, tj. na raspolaganju. Koliko novca, toliko emancipacije. Nije više to stvar samo njihove naobrazbe. Imamo žena koje su akademski obrazovane, ali nemaju mogućnost da to znanje primijene, jer im društvo ne pruža šansu. Kada naše društvo shvati i prihvati da je obrazovanje najisplativija investicija, tada će se žena više poštovati i time društvo kretati naprijed.

Jesu li u pripremi neka nova izdanja?

– Planirao sam nastaviti još jedan serijal razgovora sa ženama Bošnjakinjama. I to ovog puta iz drugih gradova BiH. U međuvremenu, pomažem u izradi knjige, monografije o Foči, pišem recenzije, a u pripremi sam izrade knjige pod radnim naslovom “Utjecaj medija na percepciju i samopercepciju djece u jednoroditeljskim porodicama”, inače teme mog magistarskog rada.

Nemar društva prema književnicima 

U Vašem radu posebno ističete pisanje književne kritike. Kakva je književna scena u BiH?

– Moja je ljubav, još od studentskih dana, pisanje književne kritike. U proteklih tridesetak godina ponešto od toga se i napisalo. A šta reći o našoj književnoj sceni? Kao i društvo, uostalom, dosta je rascjepkana i nesistematski obrađena i vrednovana. Naših istinskih književnika sjetimo se tek kada oni ne budu više među živima. Nismo bili u stanju Nedžadu Ibrišimoviću dodijeliti nagradu “Meša Selimović”, otišla je u Beograd. O kakvoj, onda, književnoj sceni i kriterijima da govorimo!? O, blago rečeno, nemaru društva prema književnicima i pisanoj riječi još više i još teže. Naši književnici doslovno samo preživljavaju. Hazim Akmadžić i Isnam Taljić su narušenog zdravlja. Mustafa Smajlović je u stalnoj borbi za egzistencijom. I da dalje ne nabrajam. Sutra će se naše društvo kititi njihovim perjem, njihovim djelima. No, da ne kritiziramo.

(dnevniavazba)