Prodaja Bosne

Elem, klanjali smo namaz, iznijeli mejjita i zaputili se ka mezarju. U međuvremenu sam otkrio razlog neobičnosti stranjske ahmedije – pod njom je bilo lice mog dobro poznatog ahbaba i nekadašnjeg kolege sa studija. Iznenadni susret nas je obveselio. Kazao mi je da dio ožalošćene porodice živi u njegovom džematu, stotinama kilometara daleko od mog te da je to razlog koji ga je doveo pod Makljen na dženazu. Pričamo, tako, o svemu, razmjenjujemo mišljenja i iskustva koja su tu negdje, ”u pet deka”. On djeluje tamo gdje se taj teritorij zvanično zove Republika Srpska a ja ovamo gdje se to nezvanično, još uvijek od strane mnogih doživljava kao Herceg-Bosna, tako da nam je to tu negdje. Istina, u mene se vratilo nešto više življa neg u njeg naroda ali ni tu nije plaha razlika. Veli, slabo im ko dolazi, politike nema skoro ni pred izore jer je Bošnjaka tamo šačica. Slušam i klimam glavom uz grimasu koja sama govori ”I u mene ti je, ahbabu, isto!”. On to, bezbeli, razumijeva pa i ne čeka da šta kažem nego nastavlja svoj monolog. Veli: ”Prodadosmo, brate, sve redom. Ko god se gdje malo snađe, proda bud’ zašto.” Kontam, i kod mene sve isto.

Budući da je do mezarja poprilična uzbrdica, iskoristih trenutak njegovog predaha te priupitah za jednog našeg zajedničkog profesora koji je, istina, odavno u Sarajevu ali je iz njegovog džemata; ima li ga tamo, navrati li, pomaže li? Ozbiljan izraz lica odjednom mu pokri kisel smiješak koji je djelimično odgovorio ali on, ipak, nastavi: ”Moj prijatelju, profa ti je, ako ne prvi, onda među prvima sve prodao a tamo ga nema ni za lijeka.” To je bio kraj našeg razgovora na tu temu.

Bi nam drago što se sretosmo ali se rastadosmo sa oporim raspoloženjem. Tako nam, valjda, pao grah.

Ima tome, možda, sedam ili osam mjeseci kada sam sa djelom svojih džematlija učestvovao na tradicionalnom Maršu mira od Nezuka do Potočara. O tome sam već pisao i ne želim se ponavljati ali su pojedini momenti umakli hartiji a savršeno se uklapaju u prethodne redove. Marš mira se sastoji iz tri etape i ako biste pitali deset učesnika o dužini svake etape, vjerovatno biste dobili deset različitih odgovora. Ipak, svi bi se složili u jednom: svaka etapa je izuzetno duga i naporna. Međutim, druga je nekako najlakša i, valjda, najkraća. Ja sam tu drugu etapu morao pauzirati jer sam se u prvoj preforsirao i batalio koljeno. Uzaludni su bili odlasci u pokretne stanice Prve pomoći koje su, što zbog oskudne opremljenosti lijekovima i medicinskom opremom, što zbog zastrašujuće navale iscrpljenih učesnika, bile bespomoćne i skoro beskorisne.

Spavanje na goloj ledini, buđenje sa rosom na licu te upoznavanje različitih ljudi i životnih priča su zasebna tema. Međutim, tu je i jedan, rekao bih, posebno bitan momenat. Naime, jednodnevna pauza i raniji dolazak autobusom na konačno odredište druge etape Marša mira, dakle u Konjević Polje, dali su mi dosta slobodnog vremena koje sam iskoristio na, čini mi se, najljepši mogući način – posjetom Fati Orlović.

Fata Orlović je poznata i hiljade puta ispričana priča; barem bi se tako moglo reći. Međutim, posjeta ovoj hrabroj nani je poseban i definitivno unikatan doživljaj koji otvara posve nove, drugačije i krajnje inspirativne životne horizonte, posebno ljudima koji dolaze iz sredina u kojima Bošnjaci masovno prodaju svoju babovinu u bescjenje.

Fata je naizgled posve obična Bošnjakinja kakvih biste širom lijepe Bosne i Hercegovine mogli sresti koliko vam je volja. Nurli lice izbrazdano borama koje jamačno svjedoče o težini života i minulim godinama; tradicionalna nošnja Bošnjakinje sa neizostavnim dimijama i šamijom; ljubazna ćehra kakva se samo u takve Bošnjakinje može sresti i nadasve dominantna domaćinska gostoljubivost koja vam ne dopušta da na vrata pokucate a da barem kahvu ne popijete – sve to je nana Fata Orlović. Budući da je insistirala da uđem i popijem kahvu i budući da nisam oskudijevao s vremenom, tako je i bilo.

U kući sam zatekao još znatiželjnih musafira. Za oči su mi ponajprije zapale brojne fotografije Fatine djece i unučadi rasute po bijelom svijetu. Ambijent koji opija. No, više od okusa slatke bosanske kahve, meni prve tog dana, sjedala je Fatina besjeda. Kao i kod kolege s prva ovog teksta, bio je to svojevrsni monolog prekinut tek pokojim pitanjem prisutnih. Priča nam Fata o silnim ponudama koje je imala i ima za prodaju kuće i zemljišta. Nudili su nju, nudili joj djecu ali ona neće ”ni centa nazad”. Veli, hoće samo ono što je njezino i tačka. Najviše je, kaže, razočarana potkupljivim i na pare slabim Bošnjacima – reče nam i imena – koji su joj na vrata dolazili i u ime ”anamo njih” ubjeđivali je da treba prodati. Odlučna je da neće, ni ona ni njena djeca ni unučad ni niko iz njena roda jer ”Orlovići ne prodaju svoju babovinu”, ali ”svijet se plaho pronevaljalio”, zaključuje nana Fata.

Gledam je i slušam a u mislima mi moj profesor koji svoje sve prodade. Držao mi je rojne lekcije i od njega sam, bez sumnje, mnogo naučio. Konačno, kod njega sam i ispite položio i to vrlo uspješno. Međutim, on je kod mene pao jer me je uvjerio da mi je povremeno, govoreći o patriotizmu i domoljublju, zapravo prodavao maglu. Namjesto njega, jedna sasvim obična i nepismena Bošnjakinja, imenom i prezimenom Fata Orlović, zauze mjesto, ne profesora nego akademika, i to akademika patriotizma i ljudskosti.

P. S.

Prodaja imovine od strane Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine, posebno u rubnim i manjinskim sredinama je jedan od, dugoročno, najopasnijih problema kojim se valja pozabaviti. Krajnje je vrijeme da o tome pođemo govoriti jasno, glasno, kompetentno, sistematski, studiozno i na sva usta. Bošnjaka nema bez grunta. Ispit je pred nama. Jedan aforizam veli: ”Dok nam je historija sve duža, geografija nam je sve kraća”. Ne budemo li ovom problemu pristupili krajnje ozbiljno, to više neće biti aforizam. Zapravo, to više neće biti ništa jer nas, u tom slučaju, neće ni biti.

Safet Pozder

(rijasetba)