Protesti i štrajkovi na sve strane u BiH i regionu: Je li sazrelo vrijeme za “balkansko proljeće”?
Autor Slobodna Evropa
Talas protesta i štrajkova potresa Balkan. Na ulice izlaze gnjevni i očajni radnici koji su ostali bez posla, ili ne primaju plate, demobilisani borci, potrošači nezadovoljni poskupljenjima osnovnih životnih namirnica.
Na protest se odlučuju i građani nezadovoljni odlukama vlasti, kojima se osiono krše elementarne civilizacijske norme, čime se favorizuju tajkuni koji dobijaju na sumnjivi način dozvole za gradnju poslovnog prostora i bogate se preko noći.
Demonstranti se pri tom odlučuju i na drastične poteze kao što je odsecanje prstiju, polivanje benzinom da bi skrenuli pažnju na svoj neodrživ položaj.
Međutim, ti izlivi nezadovoljstva, ma koliko da su učestali, nisu masovni. Ne štrajkuju čak ni svi radnici neke fabrike koji ne primaju platu.
Da li je u pitanju apatičnost, strah ili uverenje da protestima ne mogu da poboljšaju svoj položaj?
Stoga se postavlja pitanje - u kojoj mjeri ovi štrajkovi mogu da promijene situaciju, jer su vlasti i poslodavci uglavnom neosjetljivi na muke armije modernog proletarijata koja se svakim danom uvećava?
Sve je više nezadovoljnih i obespravljenih u BiH - od demobilisanih boraca, preko osiromašenih radnika, do penzionera koji preživljavaju uglavnom zahvaljujući pomoći djece. Nema, međutim, organizovanih protesta kao u svijetu.
Sindikat nije u stanju da organizuje radnike i artikuliše njihove zahtjeve, tako da, na primjer, ratnim veteranima ne preostaje ništa drugo nego da se odluče na drastične poteze, kao što je štrajk glađu ili samospaljivanje pred stranim ambasadama u Sarajevu, kako bi se izborili za svoja prava.
Vjeruju da je to jedini način da se nešto promijeni, piše Žana Kovačević u tekstu Protesti se nižu, ali nema masovnog bunta.
U Crnoj Gori, za veliki broj ljudi, protest postaje način života, bilo da se radi o zahtjevima za isplatu zarada koje kasne više mjeseci, otpremninama, izmirivanju obaveza na ime doprinosa da bi penzionisani radnici mogli da primaju prinadležnosti ili jednostavno želji da se živi od sopstvenog rada.
Ljudi moraju da izlaze na ulice. To, međutim, ne znači i da probleme uspijevaju da riješe, pa je protest, često, samo način da se izrazi nagomilano nezadovoljstvo, ocjena je iz teksta Esada Krcića Protest postaje način života većine građana.
Stotine radnika u Srbiji svakodnevno pokušava da se izbori za svoja egzistencijalna prava, ali su efekti često zanemarljivi. Odsijecanja prstiju, polivanja benzinom, štrajkovi glađu – pokazatelj su radničkog očaja.
Autor Amil DUČIĆ 
