O Osmanskom carstvu, XII dio

Glavnina borbenog dijela osmanlijske vojske, predvođena sultan Fatihom, napustila je Jedrene u petak 23. Marta 1453. godine, dok su opsadna oruđa, teški topovi i ostali ratni materijal krenuli mnogo ranije. U sultanovoj povorci je bio veliki vezir Čandarli Halil-paša, sultanov šejh, Ak Šemsedin, njegov učitelj molla Gjurani, molla Fenari i još mnogo uleme. Šejh Ak Šemsedin je bio učenik još čuvenijeg šejha Bajram Velija. Njegov zadatak u ovoj operaciji je bilo duhovno vođstvo, što je bila tradicija Osmanlija prilikom vojnih pohoda.

Karadža-beg, jedan od osmanlijskih visokih oficira zadužen za popravke puteva i mostova, usput je pokorio neka područja uz Mramorno i Crno More. Do četvrtka, aprila, čitava vojska je bila nadomak Istanbula, a sutradan, u petak 6. aprila, započela je opsada. Sultan Fatih je zauzeo mjesto nasuprot Romanove kapije i oformio štab na brdašcu danas poznatom kao Maltepe.

Lijevo od sultana bile su raspoređene evropske trupe pod komandom Karadža-paše koji je imao na raspolaganju nekoliko teških topova za dejstvovanje po bedemima palače Vlaherna. Na sultanovoj desnoj strani bile su anadolijske trupe pod komandom Ishak-paše. Anadolci su pokrivali front od Mramornog mora do rječice Likos. Trupama oko Likosa komandovao je sultan lično. U njegovoj neposrednoj blizini bio je stacioniran veliki top i nekolicina nešto manjih. Oko sultana su raspoređeni janjičari i još neke trupe. Odmah iza prvih linija bili su bašibozuci, očekujući naređenje za napad.

Zaganos-paša sa svojim jedinicama je zauzeo položaj na uzvišenjima sjeverne obale Zlatnog roga. Njegov zadatak je bio da motri na italijansku koloniju Galatu. Pošto sultan Fatih nije vjerovao u dato obećanje Italijana o njihovoj neutralnosti tokom sukoba, Zaganos-paša bi brzo reagovao na svaku iznenadnu akciju iz Galate.

Osmanlijskom flotom je komandovao admiral Baltaolu. Njegov zadatak je bio sprečavanje doturanja bilo kakve pomoći gradu morskim putem. Drugi zadatak flote je bio ulazak brodovlja u Zlatni rog. Kao bazu, Baltaolu je odredio luku Diplokion, tačno gdje je sada palata Dolma Bahče.

Osmanlijski logor

Kada je sa visokih gradskih bedema pogledao osmanlijski logor, Konstantina je prouzimala zebnja. Još uvijek se živo sjećao strašne moći osmanlijske artiljerije kada je, pred njegovim očima, razarala Heksamilionske bedeme na Peloponezu. Savršen poredak osmanlijske vojske oko bedem Istanbula bio je fascinirajući. Raskošni sultan Fatihov šator na brdašcu Maltepe je bio veličanstven prizor. U osnovi crven, sav izvezen zlatom i neobično velik, šator je bio simbol snage osmanlijske države. Van dometa bilo kakvog projektila, bio je dodatno zaštićen fortifikacijskim preprekama u savršeno koncentričnim krugovima kao što svjetlosni oreoli okružuju mjesec. Najstasitiji vojnici iz odabranih trupa su bili pažljivo raspoređeni kao sultanovo obezbjeđenje, a njihov poseban višegodišnji odgoj i obuka su bili takvi da bi svaki od njih u svakom trenutku vrlo rado umro za sultana. Sultan je bio čuvan kao oko u glavi.

Mnogobrojni šatori vezira, uleme i istaknutih vojskovođa bili su pažljivo raspoređeni na strateškim mjestima u logoru. Odjeća i oprema vojnika je bila reprezentativna. Bijele janjičarske kape i crveni turbani azapa su se posebno isticali. Šljemovi na glavama pripadnika konjice su se prisijavali na proljetnom suncu, a živopisne boje odjeće slavenskih trupa su posebno žalostile Konstantina. Jasno je vidio svoju pravoslavnu braću kako disciplinovano služe u redovima Osmanlija.

Svaka jedinica je imala svoju zastavu. Bilo ih je raznih boja – crnih, crvenih, žutih i zelenih. Svaka od njih je pažljivo izrađena i dotjerana posebno za ovu priliku. Bezbroj njih se vihorilo na laganom povjetarcu, ali je najupečatljivija bila ona sultanova – sva u crvenoj svili, zlatu i srebru. Sablje, bodeži, džiliti, buzdovani, vršci kopalja i metalom okovani lukovi su bacali bezbroj sitnih bljeskova na posmatrača. Kao kruna svega izloženog, ogromni topovi su bili poseban prizor. Mogao je vidjeti i mnogo konja, mula i kamila, sve same prekrasne primjerke životinja u perfektno organizovanim poljskim stajama i savršeno uskladištene zalihe hrane za njih.

Ipak, vrijeme namaza u osmanlijskom logoru je bilo najteže za kršćanske posmatrače. Kad bi nastupilo vrijeme namaza, sa svih strana bi se začuli glasovi nebrojenih mujezina. Ezan za ezanom se nadovezivao kao da nikada neće prestati. Svaka jedinica je klanjala u svom logoru, poredana u dugačke, perfektno poredane safove. Džemati su se neprestano smjenjivali, skoro od jednog do drugog namaskog vremena. Činilo se da u svakom trenutku jedan džemat obavlja namaz. Posebnu pažnju u osmanlijskom logoru su privlačili šejhovi. Njihovi bijeli kauci, zelene i bijele amame su ih izdvajali iz mnoštva. Kud god bi se kretali, ukazivana im je posebna pažnja. Čitava armija, kako obični vojnici tako i oficiri, ukazivali su im počasti tako što bi, u trenutku njihovog prolaska, prekinuli trenutne radnje i skrušeno stajali u znak poštovanja prema učenosti i pobožnosti. Zadatak šejhova je bio održavanja borbenog morala na potrebnoj visini. Osmanlijska armija je funkcionisala kao najprecizniji mehanizam.

Suprotstavljeni planovi

Sultan Fatihov plan zauzimanja Istanbula je zahtijevao diplomatsko i vojno razmatranje situacije. Iznad svega, morao je djelovati vrlo brzo, prije nego li zapadne sile reaguju i pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći barut i novac nego prolivajući krv. Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju kojom će razbiti bedeme i snažnu mornaricu kojom će spriječiti doturanje hrane i ratnog materijala u grad. U isto vrijeme je namjeravao zauzeti grad uz što manje ljudskih žrtava sa obje strane i što manje razaranja.

Đustinijanijev plan je bio upravo suprotan sultan Fatihovom. On i njegovi savjetnici su mislili da ishod opsade najviše ovisi o vremenskom faktoru. Ako branioci izdrže dovoljno dugo, pomoć sa Zapada će sigurno doći, bilo iz Ugarske, bilo iz Italije. Bio je potpuno u pravu. Međutim, osmanlijska artiljerija je bila mnogo razornija nego što se očekivalo, a i flota je bila brojnija nego što se moglo zamisliti. Đustinijani Longo je mislio da se bedemi mogu odbraniti jednako uspješno kao i 1422. godine, koristeći puške, samostrele i grčku vatru, tako da osmanlijska brojnost u odnosu na branitelje ne predstavlja nikakvu prednost. Čak i snažna osmanlijska flota u Mramornom moru ne predstavlja posebnu opasnost sve dok ne prodre u Zlatni rog. Sva ova razmatranja su bila potpuno ispravna, tako da su Konstantin i Đustinijani s pravom očekivali uspjeh. Istanbul uopće nije bio u beznadežnom položaju kao što se to, pogledom na skice i karte, sada čini.

Početni napadi

Prije nego je otpočeo sa napadom, u skladu sa propisima šerijata, sultan Fatih je poslao izaslanika pod bijelom zastavom da posljednji put ponudi mirno razrješenje sukoba tako što će se grad dobrovoljno predati. U tom slučaju garantuje se sigurnost života i imovine svim stanovnicima grada. U protivnom, grad će biti zauzet na juriš, čime njegovi stanovnici i njihova imovina postaju legitiman plijen osvajača.

Pošto je ponuda glatko odbijena, napad je otpočeo artiljerijskom paljbom usmjerenom na moćne gradske bedeme na kopnenoj strani. Bilo je to u petak, 06. 04. 1453. godine, nakon džuma-namaza.

Snaga sultan Fatihovih topova je iznenadila obe strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema u predjelu Harisijeve kapije je bio znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen. Ipak, tokom noći, branitelji grada su ih uspjeli donekle sanirati. Narednih dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice Likos. Veliki topovi su bili izuzetno efikasni tako da je za sedam dana skoro potpuno porušen dio bedema u zahvatu uvale koju formira Likos.

U međuvremenu, zauzete su dvije tvrđave u predgrađu koje su pružale otpor. Jedna je bila Terapija pored Bosfora, a druga Studios na obali Mramornog mora. Napadi na tvrđave su izvođeni manjim snagama, pa su borbe trajale oko dva dana, nakon čega su tvrđave zauzete na juriš. Admiral Baltaolu je sa mornaricom pokušao prodor u Zlatni rog, više s namjerom iskušavanja bizantijske flote koja je besprijekorno reagovala nakon čega je admiral odustao. Ubrzo je okrenuo brodovlje na drugu stranu i zauzeo Prinčevska ostrva na Mramornom moru. Ova operacija je prošla vrlo glatko uz neznatan otpor na jednom ostrvu.

Đustinijani Longo je zaista bio izuzetan stručnjak za protivopsadnu borbu. Znao je sve trikove. Da bi umanjio razornu snagu Fatihovih topova, naredio je da se preko zidina prebace obloge od volovskih koža i bala vune. Na taj način je uspio usporiti razaranja i kupiti nešto dragocjenog vremena. Njegove izuzetne organizacijske sposobnosti su najviše došle do izražaja pri izradi grudobrana i palisada koje će umjesto porušenih bedema pružati zaštitu kad se Osmanlije odluče na juriš. Koristio je drvenu građu i vreće napunjene zemljom. Palisade su brzo padale pod paljbom Fatihovih topova, ali su isto tako brzo ponovo podizane. U gradnji grudobrana su učestvovali svi sposobni stanovnici grada, uključujući žene i djecu.

Medvjed i medvjedići

Pri opsadi grada, Osmanlije su koristili ukupno 69 topova organizovanih u četrnaest ili petnaest baterija, raspoređenih na mjestima koja su procijenjena kao najranjivija. Jedan od velikih topova je bio smješten nasuprot palate Vlaherna gdje je bedem bio jednostruk i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško oruđe bilo je ispred sultan Fatihovog šatora, nasuprot Romanove kapije. Na bokovima teških topova bili su nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali “Medvjed i medvjedići”.

Teški top je ispaljivao projektile težine od oko 600 kilograma. Bio je postavljen na posebno konstruisano drveno postolje, a sa strana je bio zaštićen moćnom drvenom ogradom. Sa prednje strane bila su masivna drvena vrata koja su se otvarala samo kad je oruđe dejstvovalo. Opsluživala ga je posebna logistička jedinica. Oruđe je trošilo velike količine baruta koji je trebalo stalno dopremati.

Osim teških topova, neprestano su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100-150 projektila. Projektili su izrađivani od jedne vrste crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od izvađenih kamenih gromada, klesari su izrađivali kamene kugle, nakon čega su brodovima dopremane u luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao Zaganos-paša i dalje ih volovskim zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni u logoru pod zidinama Istanbula. Osmanlijski inžinjeri su konstruisali livnicu na terenu koja je vrlo brzo izradila još najmanje jedan ogromni top i nekoliko manjih.

Smatra se da su Kinezi prvi koristili barut koji se sastojao od šalitre, sumpora i uglja. Najstarija osmanlijska baruthana je bila u Galipolju. Izgrađena je još u vrijeme sultan Bajazita I. Osmanlijska nalazišta šalitre, koja je bila osnovni sastojak, bila su u Anadoliji, a kasnije i u Evropi. Proces dobivanja baruta je tada bio vrlo složen i mukotrpan. Sirova šalitra se prala i topila da bi se iz nje odstranila so koja je bila sastavni dio rude. Sumpor se uglavnom uvozio sa obala Mrtvog mora.

Priprema oruđa za paljbu bila je vrlo složena. Količina baruta koja se sipala u top je morala biti pažljivo odmjerena. Bio je to najteži zadatak, jer je tadašnji barut bio vrlo nekvalitetan u odnosu na današnje, a i njegova snaga se razlikovala od jedne do druge šarže, ovisno o omjeru supstanci od kojih se proizvodio. Snaga baruta je bila osnovni faktor koji je uticao na domet i kinetičku energiju topovske đuladi. Pretjerana količina baruta bi izazvala eksploziju ili napuknuće topa, što bi bio izuzetan gubitak u situaciji kad je vrijeme kritični faktor. Suviše mala količina baruta je smanjivala domet i snagu projektila. Stavljanje kamenih kugli u cijev topa bila je takođe teška procedura. Zbog svih poteškoća u rukovanju teškim topovima, bilo je moguće ispaliti samo sedam do osam projektila dnevno iz jednog velikog topa. Usljed strahovite eksplozije i sile koja bi se oslobodila pri opaljenju topa, postojala je opasnost od poskakivanja i trzanja. Zbog toga su topovi pričvršćivani za tlo teškim gredama koje su zapravo bile grubo otesani balvani.

Kad bi ogromni top opalio i kad bi kamena kugla pogodila cilj, kršćanski vojnici i stanovnici grada bi svaki put premrli od straha. Strašna eksplozija ogromne količine baruta se čula čak u Aziji. Stanovnici grada su izlazili na ulice i u paničnom strahu recitovali molitve u kojima su izražavali svoja kajanja za grijehe zbog kojih su sada kažnjavani.

Autor: Mehmed Ćeman
Izvor: Semerkand