Nebeski lavirint
Hodali smo kroz ljubav, neuništivu pod potresom našeg srca
Gdje sazviježdja okupiše svoja jata u smrtonosan, zanosan ples
Gdje Božije Ruke, oslikaše Prvo blistavo jutro u tajanstvenim očima
U zemlji sažegloj, rascvijetaše, usnuli cvijet u poljubac.
On Adema poduči, imenima svih stvari
Ahmedu otkri, Zat Božijeg poslanstva
Pa ako čezneš, Voljeni, ka Skrivenom nas povedi
Smrtnom nam nježnošću, ogrni plašt od zvijezda
Jer od Nevidjenog do Naslućenog, nebeskog lavirinta isti je put
Isti je horizont ponudjen, uz uzglavlje od pepela
Uz uzdižuću vječnost, čovjeka… i meleka…
…
Uzmem li, od Onog što mi nudiš
U tijelu će ostati, samo krhotine polomljenog lika
I sve rijeke prozborit će Hukom Mora
Slanom će vodom poteći, iz presahlih izvora.
Svojom ću rukom, dvanaest nabujalih Vrela
Musaovim štapom, ograditi
U jednom ću abdestiti lice
U drugom, stopala.
Voda života poteći će i iz mojih prstiju, očiju i usana
U Hramu, koji samog Sebe slavi
Reći ćeš: “Enel Hakk!”
-Ja sam, Istina.-
Amra Bulutović