Muslimanski narod kojeg niko ne želi priznati

Oni nisu imali posao dugo vremena, a djeca ne mogu ići u školu. Čak i najmanja djeca se vrte uglavnom oko jednostavnog stana. Jedan od dječaka povremeno radi kao asistent u garaži. Drugi sin, 16 godina, već je u pritvoru za maloljetnike. On je šmrkao ljepilo, postao je upleten u kriminalne skupine mladih i počinio razne sitne krađe.

“Ja sam star i dovoljno imam za sebe. Ali ne znam kakavu će budućnost djeca imati. To je beznadežno. Možda oni mogu doći u Australiju ili neke druge zemlje,” kaže Mohammed, koji je 57., Fatima je 41., ali izgleda kao da ima najmanje 50 godina.

Ova obitelj nije jedina koja živi u siromaštvu u Maleziji, jednoj od takozvanih “tigrovskih ekonomija” u jugoistočnoj Aziji. U samo ovom zloglasnom dijelu grada živi oko 5000 muslimanskih izbjeglica iz Burme, a u cijeloj Maleziji između 25000 i 30000. Oni su jedna od najvećih svjetskih neželjenih grupa izbjeglica, gdje god se nalazili.

U Burmi, gdje su Muhamed, Fatima, a i najstarija djeca rođena, njima se uskraćuje pravo na državljanstvo jer u zemlji vlada tvrdi da su ilegalni imigranti iz Bangladeša. Oni su protjerani iz svojih domova na stotine hiljada, uglavnom preko granice u Bangladeš. Ali, tamo tvrde da su drzavljani Burme i žele da ih vrate natrag.

Ako uspiju doći do Malezije i zemalja poput Saudijske Arabije i UAE, oni ostaju bez državljanstva i bez ikakvih prava. Sretnici su prihvaćeni kao izbjeglice u drugim zemljama – a Australija je prva na listi zemalja u koju žele da idu.

Narod koji ne postoji naziva sebe Rohingya i muslimani su iz sjeverozapadnog ugla Arakanstata u Burmi. Oni govore Bengali dijalekt, sličan onome u Chittagong preko granice u Bangladešu. Ali, oni također imaju vlastitu kulturu, oni također govore burmanski, te žive na tom području generacijama.

No, to nije dovoljno da bi bili prihvaćeni. Nedavno je došlo do intenzivne kampanje na internetu protiv Rohingya. Iza najviše ljutih napada su aktivisti koji inače sudjeluju u pokretu burmanske demokracije. Oni tvrde da Burmi prijeti invazija iz prenaseljenog Bangladeša, ako ih prihvate kao autohtonu manjinu. Postoji jedna za Rohingye zlokobna podudarnost između burmanske vlasti i opozicije.

Ali, odljev naroda je zapravo otišao u suprotnom smjeru. Počelo je već kada je Burma stekla neovisnost od Britanije 1948., tada je postalo teško za muslimane u Arakanu da ostvare svoja prava u novoj državi.

1978. vlasti su izvršile “popis” u području gdje živi narod Rohingya, s rezultatom da je 200 000 ljudi protjerano preko granice u Bangladešu. Nakon snažnog pritiska iz UN-a, neki, ali ne i svi, su se mogli vratiti. 1992. slijedi nova kampanja i 250.000 je primorano pobjeći. Neki su se vratili, ali samo da otkriju da je njihovu zemlju preuzeo neko drugi i da ne mogu da dobiju natrag svoje državljanstvo.

Obje kampanje došle su kada se Burma nalazila u gospodarskoj i političkoj krizi. Narod Rohingya sa drugom vjerom i izgledom postaju zgodna meta i krivac za stanje u zemlji.

Mohammed je otišao u Rangoon godine nakon prve kampanje protiv Rohingya, sastao se sa Fatimom – ali opet pobjegao, jer su još uvijek smatrani “strancima”.

 Godine 1995. je par preko Tajlanda pobjegao u Maleziju, muslimansku zemlju gdje su mislili da će biti dobrodošli. Ali, ovdje žive u šupi gdje je jedini luksuz televizija i jedan propeler koji tjera muhe. Obitelj ima kartice za identifikaciju od Visokog povjerenstva za izbjeglice UN-a, ali im to ne daje nikakva prava u Maleziji. Ovdje, djeca odrastaju u gotovo kriminalnom okruženju gdje nema slobodne škole, ni stalnih radnih mjesta.

Sudbina naroda Rohingya je jedna od skrivenih izbjegličkih kriza u Aziji. Rijetko dobija pozornost – ali ljudi i dalje napuštaju Burmu. Svaki dan ih ima sve više, kaže Muhamed. Mnogi bježe sa jedva plovljivim čamcima preko mora. Oni ne vide budućnost u Burmi, čak i ako zemlja postane demokratska. Jer oni dobro znaju da je čak i pokret za demokraciju u Burmi ultra-nacionalisticki sa malo ili nimalo tolerancije za narod koji malo ko još želi da prizna da postoji kao nacionalna skupina.

Dodatne informacije

Teško je procjeniti broj Rhongya u Burmi, gdje se ne računaju kao nacionalna manjina, kao i vani gdje su odlazili od drugog svjetskog rata. Zbog toga se mnogi ubrajaju kao izbjeglice druge, treće generacije. Jedna procjena je da ih u Arakan provinciji u Burmi ima 200 000 – 300 000. Isto toliko se procjenjuje da je protjerano u Bangladeš. U Karačiju u Pakistanu ima jedno predgrađe koje se zove “burmansko selo” sa potomcima protjeranih Rohingya, koji su izbjegli 1940- 1950. Nekoliko stotina hiljada boravi u Saudijskoj Arabiji gdje zive u velikoj bijedi. Otprilike 20 000 boravi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, 25 000 u Maleziji, a ostatak u zemljama poput Australije, Tajlanda, Japana i SAD.

 5-10 % od 60 miliona stanovnika Burme su muslimani, a vecina stanovnika su budisti. Svi muslimani u Burmi ne pripadaju narodu Rhongya koji žive koncentrisani na jednom području i imaju svoj jezik. Muslimani indijskog porijekla koji su dosli u kolonijalno doba postoje u svim većim gradovima Burme i većinom su biznismeni i trgovci. Također, ima kineskih muslimana koji se nazivaju panthay, i koji su doselili iz Kine poslije jedne pobune sredinom osamnaestog vijeka. 

 Sead Busuladžić

(nasevijesticom)