Nešto ranije, Šabanović je bio središnja figura u incidentu s uništavanjem spomenika Ivi Andriću kod višegradske ćuprije i bacanjem istog u Drinu, zbog čega ga i dan-danas spominje Emir Kusturica.
U ratu, ovaj Višegrađanin je bio komandant Drugog bataljona Prve podrinjske brigade Armije RBiH. U njegovoj biografiji stoji i podatak da je bio komandir pratnje prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića. Danas Šabanović živi u Sarajevu, penzionisani je kapetan ARBiH, živi od penzije. Nedavno je među 350 osoba, proglašenih organizatorima otpora, i on primio priznanje Patriotske lige BiH. Po mnogo čemu je kontroverzna, ali nadasve interesantna ličnost.
Uz podsjećanje da Šabanovića bh. javnost pamti po dramatičnoj situaciji u Višegradu kada je u aprilu 1992. godine putem TV ekrana srpskom generalu Milutinu Kukanjcu prijetio da će dići uzrak branu na Drini, sarajevski Dnevni avaz prenosi vrlo zanimljiv razgovor s ovim čovjekom.
Macolom po bisti
Na Dan nezavisnosti BiH 1. marta uručena su priznanja Patriotske lige BiH. Neka boračka udruženja su, međutim, ogorčena zbog ovog spiska organizatora otpora. Kako to komentirate?
– Najlakše je cijeniti tuđi posao. Ja u toj komisiji nisam radio. Ako me pitate da li sam zadovoljan. Jesam, jer sam ja na spisku! Da li je trebalo više ljudi biti na tom spisku? Mislim da jeste. Koliko znam, ta komisija nije ni završila svoj posao. Neki ljudi koji su bili neažurni nisu dostavili kompletnu dokumentaciju, pa se mnogi nisu našli na tom spisku. Znači, to se može ispraviti. Ostavljena je mogućnost da se to dopuni.
Kada govorimo o organizatorima otpora, Vi ste bili jedan od onih koji su pokušali da odbrane Višegrad. Možete li naše čitaoce podsjetiti malo na ta dešavanja i kako je došlo do čuvene situacije na brani?
– To je bio jedini način da zaustavim treću po snazi vojsku Evrope, koja je krenula na BiH. Gospodo moja, u Višegradu danas ima ulica koji nosi naziv Užičkog korpusa. Nas tada nisu napali domaći Srbi, nas je napala JNA, pod komandom Milorada Ojdančića, ratnog zločinca koji je osuđen u Hagu. Mom bratu i meni je suđeno u Sarajevu 1991. kada smo zaustavljali kolonu tenkova koja je išla prema Dubrovniku. Onda su tada pregovarali vodeći ljudi iz SDA da se ta kolona pusti.
Prema nekim informacijama, bili ste tada spremni da uzrak dignete sve mostove na Drini. Zašto se to nije desilo?
– Mostovi su bili minirani. Svi. Od gornjeg pa do donjeg Podrinja, ali tada su nam naši govorili: “Mi ćemo sve ispregovarati”. Dosta zamjeram tom vođenju pregovora, jer se dešavalo tamo gdje su upravo četničke horde bile slabije, pa su one tako dobile na pojačanju, na vremenu. Situacija na brani bila je velika izdaja koju su počinili ljudi poput Dževada Kosa, Nijaza Jašarevića i Asima Omerovića. To su bili dispečeri koji su bili na brani. Oni su mi napravili sabotažu.
Morali su raditi po nečijem nalogu…
– Najvjerovatnije su radili za JNA. Oni su zaustaviIi da se jezero ne isprazni. Da ne bude Beograd pod vodom. Tada smo zarobili 13 srpskih vojvoda, a među njima bio je i Sredoje Lukić, kojeg sam izveo da za TV Beograd da izjavu, a da ga nisam ni prstom dotakao. Kasnije su ga razmijenili za neke naše i nakon toga je učestvovao u genocidu. Trebalo je tada da voda odnese i Most Mehmed-paše Sokolovića.
Da ga, bogdo, nije bilo! Jer onaj most je tokom agresije bio gubilište, a Drina je postala grobnica muslimanskog naroda. Ja sam tada htio da dignem branu uzrak da bi spasio muslimanski narod. Rekao sam im da ću pustiti branu i da ću uništiti Beograd i bio sam spreman za to odgovarati.
Vratimo se u prošlost. Mjesto je, također, Višegrad. Recite nam zašto ste srušili bistu Ive Andrića?
– I to bih opet tako napravio, ali ne bih bistu bacio u Drinu. Andriću kao nobelovcu i književniku treba se napraviti spomenik, ali na mjestu gdje je ukopan. Pošto znamo da je kremiran u Beogradu, to treba uraditi tamo. Ako je zadužio Višegrad svojom knjigom, onda mu spomenik treba postaviti negdje u biblioteci. Iz revolta što su postavili spomenik na grobnicu muslimanskog naroda i Mosta Mehmed-paše Sokolovića to sam učinio.
Dakle, zbog zaštite nečega što je starije od Ive više od pet puta. Uzeo sam macolu, odvalio mu glavu, bacio je u Drinu i rekao sam: “Gospodo, to je moj gest protiv toga što radite što ne treba”. Ako se ikada vratim u Višegrad, ponovo ću srušiti bistu Ive Andrića, jer mu nije mjesto na zadužbini Mehmed-paše Sokolovića. Razgovarao sam s akademikom Abdulahom Sidranom, koji me je upitao zašto sam to uradio s bistom Andrića, i rekao sam mu: “Ne, zbog njegovih književničkih zasluga, nego zbog inata što je postavljen spomenik na spomeniku”.
Ubistvo Ristovića
Danas se od Vas traži da prodate kamen od kojeg je sagrađena Vaša kuća kako bi, prema zamisli Emira Kusturice, bio napravljen “Kamengrad”. Hoćete li to učiniti?
– Oni su mislili da me malo provociraju. Ja to ne bih prodao nipošto, pa sam rekao da je moja kuća građena od crnog mermera. Franjo Josip je znao plaćati gram zlata za gram kamena, pa tako sam im i ja rekao. To su uspomene. Imam sina Bajazita, koji živi u SAD-u. Njega bi prvo pitao je li on za to. On ima američko državljanstvo i kada se vrati, onda će se i američka zastava zavihoriti na toj kući.
Šta mislite o Kusturici i njegovom “Kamengradu”?
– Danas ja živim u Emirovom gradu, a Emir u mome. Svako gleda od čega će živjeti. Emir je sebe našao u srpskom ekstremizmu, u srpskoj mitologiji. Smatra da je veći pravoslavac od pravog pravoslavca, veći German od pravog Germana. On je uspio da naplaćuje Srbima što prolaze kroz Mokru goru… Zna valjda da će “Drvengrad” izgorjeti, pa je mislio da napravi “Kamengrad” koji neće (smijeh).
U ljeto 1992. godine neke strukture sumnjičile su Vas za ubistvo porodice Ristović u Sarajevu. Otkud te optužbe?
– Izjava tadašnjeg ministra odbrane Jerke Doke sve govori. On je tada plasirao u javnost informaciju: “Murat Šabanović s grupom Sandžaklija pobio je porodicu Ristović”.
Kod mene je nakon toga sa specijalcima upao komandant Dževad Topić Topa da me hapse. Sumnjao sam da me hoće likvidirati. Tražio sam od Tope da mi dozvoli da telefoniram i nazvao sam generala Sefera Halilovića. Rekao sam mu: “Generale, ovdje Topa sa specijalcima. Ti znaš da ja to nisam uradio”.
Rekao sam mu da ću se braniti, da neću dati da me iko uhapsi, nakon čega mi je Halilović kazao: “Murate, ima jedna dobra vijest. Uhapsili smo ubicu, poslao ga je Bakir Alispahić!”
Iz ovoga sve možete zaključiti!
Danas postoji institucionalna bošnjačka mafija i privatne vojske
Mislite li Vi da danas u BiH djeluje državna bošnjačka mafija?
– Da! Postoji institucionalna bošnjačka mafija! Postoje i privatne vojske. Svaka agencija za zaštitu je jedna mala vojska. Ona odgovara nekoj partiji…
Znači li to onda, prema Vama, da su ljudi koji su u vrhu države danas dijelovi tih struktura?
– Pa da! Ne može fukara biti dio toga. Oni su došli do ogromnih para. Oni su držali dijelove grada i danas ih drže. Oni imaju privatne vojske. Haj’ mi sad ti objasni kako bi djelovala ova vojska koju sada imamo? Nikako! Opet bi se dogodila ista stvar. Evo sada govore o međuentitetskim granicama. Očekivati je, kada se udari međaš, da će pasti i mrtva glava.
Sulejman Tihić, Fikret Abdić, piva u SDA i KOS u Sarajevu
Imali ste prije i za vrijeme rata stalne kontakte s ljudima u vrhu SDA. Kako gledate na ulogu struktura SDA tada i kakav je Vaš stav prema ovoj stranci danas?
– Bio sam član SDA. Bio sam često u pratnji rahmetli predsjednika Alije Izebegovića. Godine 1993. izbačen sam iz prvog safa SDA, kada je trebalo da dođe oružje u BiH. Moj san je uvijek bila nezavisna i slobodna BiH. Završeno je kako je završeno. San je pokvaren… Počeo sam da sumnjam u samog sebe i sve ono što se dešava u Bosni… Rat s Fikretom Abdićem… Rat s Hrvatima…
Sulejman Tihić biva zarobljen, pa završi u Srbiji, odakle ide u logistički centar, gdje mu je Fikret Abdić šef, a odatle u Njemačku, gdje je bio matičar, da bi došao onda u Sarajevo i očitao nam lekciju da se može i s pivom u SDA! Pa i blesav bi čovjek još više pomahnitao kada bi sve ovo čuo!
Svi se danas lažemo i gledamo se u oči i kažemo svetinja je Dan nezavisnosti, svetinja je šehidska krv. Ako je svetinja šehidska krv, mene je stid da kao kapetan Armije RBiH kažem kolika mi je penzija, a kolika je majke jednog šehida.
Halalio sam predsjedniku Izetbegoviću. Proučio sam mu Fatihu na mezaru, iako sam znao da mu je o glavi radio njegov najuži krug ljudi.
Ko je to bio? Kazali ste da ste počeli da sumnjate u sve.
– Pa baš sam u te stvari počeo sumnjati. Apsolutno i danas vjerujem da je KOS u Sarajevu imao veći obim djelovanja nego u Beogradu. Sve rade na tome da nemamo državu.
Bio sam strašno ljut i na Bakira Izetbegovića, ali i na samog reisa. Kada sam jednom u Predsjedništvu BiH tražio da mi izdaju rješenje da sam kapetan Armije RBiH, vidio sam spisak još četrdesetak ljudi koji su stekli visoke činove, ali o tome pojma nisu imali. Kazali su mi tada u Predsjedništvu BiH: “Ma, nemaš ti ovim drugima šta govoriti”.
Zamislite! Ljudi su tek poslije saznali da su neko i nešto. Rahmetli Izetbegoviću o glavi su radili ljudi od njegovog kabineta pa do personalne službe.
Krivična prijava protiv Ademovića i Konakovića
Povod za intervju sa Šabanovićem bila je i njegova krivična prijava protiv dvojice kantonalnih skupštinskih zastupnika iz SDA, Kemala Ademovića i Elmedina Dine Konakovića.
– Otišao sam nedavno na sastanak neformalne stranačke grupe “Aktiv”, frakcije SDA, koji je održan u prostorijama sarajevske općine Stari Grad. Tema je bila “Kako ojačati SDA”. Kada sam se pojavio tamo, vidio sam, nije im bilo pravo. Nakon nekoliko izlaganja dopustili su da prisutni postavljaju pitanja. Ja sam se javio za riječ i dali su mi minutu vremena.
Rekao sam Dini Konakoviću da se baš “fino” zauzima za borce, od kojih danas mnogi nemaju prava koja zaslužuju. Onda sam se obratio Kemi Ademoviću i upitao ga: “Kako te nije stid govoriti da ćeš ojačati stranku, a upravo zbog tebe i tvog AID-a mnogi su iz nje otišli”?
Podsjetio sam ga da je 1991. godine hapsio mog brata Avdiju Šabanovića, potpredsjednika SDA u Višegradu, a nakon što sam ga ja oslobodio htio ga je likvidirati. Rekao sam i njemu i Dini da smatram da takvi kao što su oni i danas žele ovladati Sarajevom.
Kemo se javio za riječ i uperio prst u mene, kazavši da lažem. Nastala je pometnja, tjelohranitelji su krenuli prema meni, a ja sam mu onda kazao: “Ako lažem ja, ne laže zapisnik bivše javne tužiteljice Senke Nožice u kojem stoji da ste ti, Kemo, i tvojih deset kolega učestvovali u hapšenjima i likvidiranju prvih ljudi SDA početkom devedesetih.
Rekao sam mu: “Ja sam Murat Šabanović i stanujem u Prijedorskoj 10, a ti dobro znaš šta si napravio u Prijedorskoj 9 (28. septembra 1996. ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora AID-a, op. a.). Onda sam mu poručio: “Samo da znaš da se ja tebe ne bojim”.
Potom me Konaković uhvatio pod ruku i kazao mi: “Ti da si mogao minirati branu, to bi uradio. Znam ko si ti, ali ne znaš ti ko sam ja”!
Otišao sam nakon toga u PU Stari Grad u Logavinoj i podnio krivičnu prijavu protiv obojice zbog prijetnji. To nisu obični ljudi. Imali su u ratu strašnu moć, privatne vojske i raspolagali su ogromnim donacijama. Eto šta ja mislim o tajnoj bošnjačkoj policiji… – otkriva Šabanović.
(doznajemocom)