Katil od Kalinovika bio opsjednut vojvodom Stepom Stepanovićem

Ponešto se moglo pronaći u knjigama koje su pisali njegovi privatni biografi, poput dežurne fašistkinje Ljiljane Bulatović, ali već nakon prvih pročitanih rečenica apsolutno je jasno da pred sobom imate mitski našminkano štivo.

Bolesno ambiciozan

U razgovoru s trojicom Bošnjaka koji su u JNA  bili u Mladićevoj blizini saznao sam ovih dana neke nepoznate biografske detalje i karakterne crte katila od Kalinovika.

Nakon završene Vojne akademije u Beogradu mladi potporučnik Rizvan Halilović je 20. avgusta 1979. došao u Kumanovo, gdje će mu naredne tri godine komandant detaširanog bataljona Južnomoravske brigade biti major Ratko Mladić, s kojim se Rizvan već prvog dana sukobio.

– Na istoku Makedonije, u rejonu Krivola, stalno su se izvodile velike vojne vježbe, posebno iz razloga što se taj dio nalazi u trouglu između Bugarske, Grčke i Albanije. U jesen 1979. izvodili smo jednu veliku vojnu vježbu i Ratko nam je tada tvrdio da je on bolji od Napoleona, jer je Napoleon mogao u isto vrijeme obavljati dva posla, a da on, major Mladić, može u isto vrijeme obavljati tri posla i to igrati šah, komandovati jedinicom i diktirati zapovijest. Mnogo je bio opsjednut vojvodom Stepom Stepanovićem, volio je govoriti o Cerskoj bici… – govori Rizvan.

On se sjeća i da “Mladić nije umio sa ženama”.

– Makedonija je uvijek bila prostor lijepih žena, koje su, onako, malo slobodnije u ponašanju. Međutim, uvijek su oficiri zbijali šale na Mladićev račun. Kad bi se našao u ženskom društvu, olako bi se izgubio, buknulo bi mu crvenilo u lice od stida, djelovao je smotano – priča Rizvan Halilović. 

Mladića iz tog perioda opisuje i kao rigoroznog prema podređenima te dodaje da je njegov cilj bio po svaku cijenu postati general. Halilović je uvjeren da su Mladića, iako ga u većini srpskih medija slave, i potčinjeni u Vojsci RS proklinjali, jer je uvijek bio narcisoidan i bolesno ambiciozan.

U činu kapetana prve klase Rizvan Halilović je JNA napustio 19. jula 1991. godine.

– Kad sam u Skoplju, u maju 1992., čuo na vijestima da će iz Knina Mladić doći za komandanta Vojske RS, koja je bila sastavni dio Vojske Jugoslavije, znao sam da će Bosna stradati pod njim – kaže Rizvan Halilović.

Početkom agresije na RBiH u Sarajevu se brzo pročulo za neustrašivog Azema Derviševića Zengu, zamjenika rahmetli Mustafe Hajrulahovića Talijana u Komandi Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane (TO) RBiH. Zenga danas živi u Bostonu i često se sjeti marta 1987., kada je došao na odsluženje vojnog roka u makedonski grad Štip.

– Poslije pješadijske obuke dobio sam od Mladića značku primjernog vojnika i postao komandir voda bestrzajnih topova. Na jednom sastanku oficira i primjernih vojnika iznenada se pojavio i naredio nam da krenemo u koloni, jedan po jedan, za njim. Nismo znali gdje idemo. Ali, išli smo za Mladićem i došli u Dom kulture u Štipu. Ušli smo unutra direktno na koncert Doris Dragović. Uživao je svako jutro na smotri da drži govore u kojima je obavezno spominjao rodni Kalinovik – sjeća se Zenga.

Nagovarao Dudakovića

S mjesta pomoćnika komandanta za pozadinu u Komandi 52. korpusa u prištinskom garnizonu JNA, 29. juna 1991., Ratko Mladić, tada s činom pukovnika, helikopterom je doletio u ratni Knin, na mjesto načelnika Operativno-nastavnog odjeljenja 9., Kninskog korpusa JNA.

Tadašnji major JNA Izet Bijedić bio je načelnik geotopografske službe u Kninskom korpusu.

– Mladićev psihoprofil tadašnja Služba bezbjednosti dobro je obradila i on je doveden u Knin kao Srbin iz Kalinovika, s izraženim nacionalnim nabojem koji može odraditi posao. Izbacila ga je situacija. Iako sam imao čin majora, nisam mogao ući u tu njihovu radnu sobu, gdje su planirala borbena djelovanja, tu su uz Mladića bili najodaniji srpski oficiri. Zdravko Tolimir mu je bio desna ruka, mozak svega, pa onda Slavko Lisica, Dragomir Pećanac, Milenko Živanović. Sve njih će kasnije dovesti u Vojsku RS – priča nam Bijedić.

On se sjeća i kada se jednom vozio s Mladićem u kampanjoli od Knina prema Drnišu.

– On je sjedio naprijed, vozili smo se sprženom zemljom, oni su sve to srušili, a meni Mladić kaže: “Muslimani moraju biti Srbi i bit će, a Hrvate ćemo sve u more, jer iza nas stoji Amerika” – dodaje Bijedić.

Bijedić je, kako kaže, u to vrijeme bio dosta blizak s Atifom Dudakovićem, koji je tada bio major i komandant Artiljerijskog puka u Kninskom korpusu.

– Još tada Mladić je shvatio da je Dudak veliki vojskovođa. Znam da je Dudakovića pokušavao nagovoriti da ostane u JNA, obećavao mu je svašta da ostane uz njega. Mene su zvali Džemo zbog porodičnih veza s Džemalom Bijedićem. Generalmajor Petar Čurčić mi je otvoreno kazao: “Džemo, bre, nije ovo tvoj rat, mi Srbi ratujemo za veliku Srbiju, ne za Jugoslaviju, i zato nemamo šansi da ga dobijemo. Ja sam, Džemo, došao s jedinicom iz Užičke Požege, puna je četnika koji nisu pripadnici JNA”.

U septembru 1991. Mladić je dobio čin generala, oni tada legalno koriste termin ustaše, a u oktobru skidaju sa zidova Titove slike, s kapa bacaju petokrake. Slušao sam preko veze kako general Momčilo Perišić plače kao dijete i moli Mladića da ga spasi iz okruženja Hrvatske vojske u Artiljerijskom školskom centru u Zadru. I Mladić zove Generalštab u Beogradu, dižu se avioni. Na taj način, u oktobru 1991., uspijevaju spasiti Perišića s vojskom – priča Bijedić.

Rušenje Masleničkog mosta

Bijedić je bio svjedok i kada je u novembru 1991. srušen Maslenički most.

– To je po Mladićevoj naredbi odradila firma “Mostogradnja” iz Beograda, tako što su stavili eksploziv na osjetljiva mjesta koja se ostavljaju prilikom gradnje mostova. Sa mnom su još od Bošnjaka bili Mesud Hasotić, Ibro Blagajčević, Hodžić, pilot “miga 29”. Iako sam im pokušavao otvoriti oči, svi su, nakon mog napuštanja JNA pred kraj 1991., ostali s Mladićem – evocira svoja sjećanja Bijedić.

Zoranu Vojvodiću nije dao da ode majci na sahranu

– Zoranu Vojvodiću, poručniku iz Dubrovnika, te godine zabranio je da ode majci na sahranu. Zoran mu se kao pretpostavljenom javio kako bi ga obavijestio da treba da ode na sahranu majci, a on je kazao: “Druže poručniče, mi imamo preče poslove, moramo završiti vojnu vježbu. Poslije vježbe idite gdje hoćete”.

U martu 1980. izazvao je veliki skandal izjavom da “ne želi jesti pasulj koji je kuhao kuhar Albanac”. To je naišlo na žestoku osudu, međutim, vrlo brzo je i ušutkano – prisjeća se Rizvan Halilović.

 

(istocnabosnacom)