Kako bi život bio lijep bez „vehabija“
Neki dijelovi našeg društva i naši mediji, povodljivi i iskompleksirani kakvi jesu, jedva su dočekali poslijeratno provaljivanje termina „vehabija i vehabizma“ da bi dobili neiscrpnu temu i materijal za paparazzi pristup svakodnevnom izvještavanju javnosti o ovoj konstantnoj i narastajućoj opasnosti po državu i društveni poredak. Zamislite naš medijski prostor bez „vehabizma“.
Bio bi zaista osiromašen i vjerovatno bi dosta novinara morali pronalaziti neke druge izvore inspiracije ili se, ne daj Bože, početi baviti realnim problemima i aktuelnostima. Vratimo malo film unazad i sjetimo se silnih emisija, talk show-a i priloga, hiljade i hiljade članaka i „istraživanja“, senzacionalizma i neselektivne hajke bez premca. Vjerovatno ni jedna druga tema nije dobila toliko pažnje i prostora u javnosti posljednjih desetak godina kao taj famozni „vehabizam“. Opće profanisanje i zloupotreba te nakaradne terminologije su postali dnevna praksa svakog medija koji iole drži do svoje gledanosti ili tiraža. Neselektivno korištenje ovih pojmova je dovelo do toga da su čak i narkomani, alkoholičari i razne psihopate nazivane „vehabijama“. Postala je to provjerena tema s kojom se ne može pogriješiti. Nešto kao turske ili meksičke sapunice. Koliko god da je loša i u kojem god terminu da ide, uvijek ima svoju publiku. Kakav člančić o selefiji koji je vozio preko ograničenja ili „vehabiji“ koji ne klanja kao ostali u džamiji će uvijek fino popuniti mozaik.
Ovaj termin se nažalost raširio i među narodom koji kao žrtva medijskog bombardovanja, nemajući načina da bude informisan i iz drugih izvora, u svakodnevnom govoru koristi ove termine, često i ne pitajući se šta oni znače i znače li išta uopće.
A ko su i šta su zapravo „vehabije i vehabizam“. Može li iko ko koristi taj termin da bi definisao nekog pojedinca ili skupinu reći šta podrazumjeva biti „vehabija“. Tu dolazimo do srži problema i puke besmislenosti i površnosti tog termina. Tu se razotkriva sama neispravnost i apsurdnost ovog izraza bez realnog utemeljenja.
Kada kažemo da je neko Nijemac, onda znamo i zašto je Nijemac. Dolazi iz Njemačke, ima njemački pasoš, priča njemački jezik i što je najvažnije, deklariše se kao Nijemac. Za katolika znamo da je katolik jer vjeruje u istinitost katoličanstva, smatra papu autoritetom, ide u crkvu i deklariše se kao katolik. Neka onda neko od zagovornika „vehabizma“ kaže otvoreno i javno gdje su to granice i koje su smjernice toga po njima „pokreta“? Po čemu ćemo razlikovati „običnog“ i „miroljubivog“ muslimana od strašnog „vehabije“? Koja to priznata i poznata islamska knjiga ili učenjak daju opis „vehabizma“ i njegovih sljedbenika?
Da li biti „vehabija“ znači nositi bradu? Koja je to dužina brade kojom se postaje „vehabija“? Može li musliman nositi bradu, a da nije „vehabija“ i obrnuto?
Nijedno od ovih pitanja neće dobiti odgovor jer ga jednostavno nema i ovo je u stvari osnovni dokaz neutemeljenosti ovog izraza i nadati je se da će ljudi vremenom početi kritički analizirati informacije sa medija i ne dozvoliti da budu žrtve senzacionalizma i prozivanja pojedinih ljudi koji ni sami ne žele da ih se tako naziva…
Postavlja se i pitanje od kada su to brada i nogavice postale osnovno mjerilo ljudske vrijednosti i prihvatljivosti? Gdje nestade poštenje, moral, marljivost, obrazovanje i povjerenje? To što je prakticiranje islamskih propisa, ova dva spomenuta, kao i drugih koji se javno manifestuju u društvu, po nečijim svjetonazorima „radikalno“ ne daje za pravo nikome da sistematski anatemiše jednu čitavu populaciju. Koji to zakon zabranjuje bradu, kratke nogavice ili hidžab? Ono što bode u oči kod ovih pojava je beskrajno licemjerje ovih ljudi koji se busaju u prsa navodnom tolerancijom i demokratijom, a nisu odmakli dalje od toga da prihvate da neko s kim se susreću na ulici može drugačije izgledati.
Medijske potvore da su sve „vehabije“ agresivne i nametljive, da žele nekakvu šerijatsku državu u BiH ili priča o „saudijskom izvoznom radikalizmu“ i engleskim špijunima su obične dogme koje se bez provjere utemeljenosti multipliciraju po medijima i literaturi. Sve će one vremenom propasti, kao i taktika medijskog fokusa na devijantne pojedince i grupe i stvaranje lažne slike na osnovu njih. Mediji će, naravno, onda izmišljati nove i ponovo nas ubjeđivati kako su te takozvane vehabije najveći problem Bosne i Hercegovine, kako su prepreka našem sretnom ulasku u Europsku uniju i kočnica svakom napretku, kako Islamska zajednica sponzorira „vehabizam“ itd. Umjesto da stvaraju ambijent povjerenja i tolerancije, da zbližavaju ljude, oni će radi svojih nalogodavaca i zarade i dalje širiti laži, mržnju i netrpeljivost među ljudima. I usiljeno forsiranje termina „vehabizam“ služi upravo tome. Na nama ostaje da li ćemo opet na to nasjesti ili ne, da li ćemo sami poimati i analizirati pojave i ljude ili ćemo to prepustiti nekom drugom da radi za nas…
Autor: Nermin Spahić
(nasevijesticom)