U Bashar el-Assadovoj Siriji ne samo da je zabranjeno da govorite, demonstrirate i protestujete već je također zabranjeno da liječite pacijente, a i da budete pacijent. Od početka ustanka, režim vodi nemilosrdan rat protiv bilo kojeg pojedinca ili institucije-koja može dostaviti ljekarsku pomoć žrtvama represije. „Vrlo je opasno biti ljekar ili apotekar,” kaže apotekar iz Baba Amra.
Medicinsko osoblje se hapsi – poput medicinskog tehničara iz obližnjeg okruga el-Qusayr koji je uhapšen dan nakon što mi je pokazao svoju skrivenu ‘poljsku bolnicu’, gdje su tepisi prekriveni plastičnim ceradama kako bi ih zaštitio od krvi; ili ubija, – poput Abdur Rahim Amira, jedinog ljekara u tom centru koga je policija hladnokrvno ubila u novembru, dok je pokušavao da zbrine ranjene civile tokom napada na Rastan na sjeveru, ili ih muče.
U Baba Amro, medicinski tehničar iz Narodne bolnice u Homsu, uhapšen u septembru, opisuje mučenja kojim je bio izložen podražavajući ih: tukli su ga konopcem, vezali
oči, bičevali, mučili elektro šokovima i objesili ga za zid o zglob ruke, na vrhovima prstiju je stajao četiri-pet sati, i to je uobičajena praksa koja ima svoje ime: ash-shabah. “Imao sam sreće, nisu bili toliko loši prema meni”, on insistira. “Nisu mi polomili kosti.” Ponekad ih režimske snage samo vrijeđaju. Medicinska sestra iz Crvenog polumjeseca zaustavljena je u svom ambulantnom vozilu na punktu: “Mi pucamo na njih, a vi ih spašavate”, grdili su je vojnici.
U Homsu postoje dvije gradske bolnice, civilna (naziva se “Narodna”) i vojna, i obje su pod okriljem režima, a njihove sobe i podrumi pretvorili su se u mučilišta. Privatne klinike, posljednje utočište ranjenih pobunjenika podliježu stalnim napadima. U jednoj, u srcu starog grada, dvije medicinske sestre pokazuju rupe od metaka na prozorima, zidovima i krevetima na koje vojska puca iz obližnje tvrđave. Osim tih dvaju sestara, klinika je prazna. “Možemo samo prihvatati hitne slučajeve i ne smiju se zadržati više od nekoliko sati. Bezbjedonosne snage redovno dolaze i hapse sve one koji se zadese. Ljekari su morali potpisati da neće liječiti demonstrante.”
Dok su govorile metak je udario u sobu pored nas. Svi su se nasmijali. „Otkako je Slobodna sirijska vojska (FSA) u blizini smještena”, dodaje jedna od sestara, “ranjeni se mogu ovdje donijeti.” Pobunjenička vojska prevozi, kada je to moguće, ljekare za operacije. Pet dana ranije, na kliniku je dovezen čovjek sa rastrganim stomakom, prvi hirurg je mogao operisati, ali je bio potreban specijalista da bi se operacija dovršila. “Na kraju je umro”, zaključuje sestra.
Abu Hamzeh, visoko obučeni hirurg, pokušava da se brine za ranjene koji svakodnevno dolaze na hitnu pomoć. On je toliko očajan zbog nedostatka resursa, njegov centar nema anestetika, bez neophodne medicinske opreme ne može ih liječiti, samo ih previti, dati im kapi soli – zbog toga želi da se odrekne medicine i uzme oružje u ruke. “Ja sam beskoristan ovdje”, ogorčeno je promumljao iznad čovjeka kojem je stomak probio snajperski metak, “potpuno sam beskoristan”.
Kada je počeo ustanak, Abu Hamzeh je radio u vojnoj bolnici u Homsu, i svjedok je mučenja ranjenih pobunjenika, ponekad čak i od strane medicinskih sestara ili ljekara, čija imena je pomno bilježio. Kada je glavni ljekar bolnice pokušao zabraniti takve prakse, oni su jednostavno postali diskretniji.
“Jednog dana sam liječio pacijenta u hitnoj službi. Sljedeći dan poslan je na CT, u sobu za traume mozga, koje nije imao prethodnog dana. Tako sam otkrio da su ga mučili noću. Nakon dva dana pacijent je umro od traume mozga. On ne bi umro od ozljeda koje sam liječio prvi dan.”
Užasnut, Abu Hamzeh je uspio nabaviti kamera-olovku u Bejrutu, i uz pomoć medicinske sestre potajno snimio četiri kratka video snimka u postoperativnoj sobi.
U video snimcima se vidi pet pacijenata, potpuno ili gotovo golih ispod plahte, s povezom preko očiju, s jednim gležnjem vezanim lancem za krevet. Zatim se na snimku vidi ruka ljekara kako otkriva njihova tijela, dvojica od njih imaju velike svježe crvene tragove na trupu – posljedica bičevanja. Na stolu se nalaze instrumenti mučenja: dva savitljiva biča, gumene trake izrezane od automobilske gume i ojačane trakom, električni kabal s utikačem na jednoj i s klemom na drugoj strani koji bi se priključio na prste, noge ili polni organ. Jedan od ranjenika neprestano ječi. „Blokirali su njihove katetere,” pojašnava Abu Hamzeh. Kada sam došao molili su da im se da nešto da piju. Otvorio sam katetere i promijenio urin vrećice, koje su bile pune, ali dvojica pacijenata su pala u komu zbog zatajenja bubrega. Kad sam promijenio zavoje, primijetio sam gangrenu kod jednog pacijenta, rekao sam to ortopedskom dijelu, ali nisu bili u mogućnosti liječiti. Tri dana kasnije sam čuo da su mu amputirali nogu iznad koljena”.
Abu Hamzeh, koji je nedavno podnio ostavku kako bi se pridružio opoziciji, brzo je marginaliziran. Ali, praksa koju opisuje samo se intenzivirala posljednjih mjeseci. U Baba Amru, krenuli smo da upoznamo ranjenika R., amputirca upravo puštenog iz vojne bolnice. Krajem decembra pala je granata u njegovu ulicu ubivši petoro njegovih komšija i rodbine. Na video snimku koji su mi pokazali vidi se R. umotan u vozilu, noga koja napola visi, koju samo povezanom drži nespretno svezana marama. Prva privatna klinika, gdje su ga donijeli bila je preplavljena ranjenicima, pokušali su da ga prenesu u neku drugu, zajedno sa njegovim 28-godišnjim rođakom čija se ruka u jednom komadu držala samo na nekoliko komadića mesa.
Međutim ambulantno vozilo na punktu su presrele snage bezbjednosti, gdje su dva ranjenika uhapšena, te smještena u oklopno vozilo i odvedena u vojnu bolnicu. Bez pružanja ikakve medicinske pomoći vezali su ih za krevet, stavili poveze na oči i mučili ih osam sati. „Udarali su me s poslužavaonikom za hranu po glavi i tijelu. Vezali su konopcima moju ranjenu nogu i vukli u svim smjerovima. Radili su mi i druge stvari, ali ih se ne sjećam.”
Muškarci koji su ga mučili nisu ni pokušali doći do informacija, samo su vrijeđali žrtve. “Ah, želiš slobodu, evo ovdje je tvoja sloboda!”. Njegov rođak je umro od mučenja, konačno, R. je prebačen u operacijsku salu na operaciju. Nakon toga, su ga zatvorili, bez postoperativne njege njegova noga se inficirala, a šest dana kasnije amputirali su je vojni ljekari. Pokazali su mi njegovu sliku nakon puštanja: koža mu je žućkasta, upalih obraza, krajnje mršav, ali blago radostan što je živ. “Oni su me tamo ubili “, zaključuje on, dok mu oči sjaje. “Nikada nisam trebao izaći živ.”
Ovakve prakse ni na koji način nisu izolirani slučajevi, niti pojedinačne inicijative potaknute sadizmom ili prevelikom revnošću, ili izvan svake kontrole. Naprotiv, oni su kodificirani i regulirani skup postupaka daleko starijih od trenutnog ustanka, kako kaže Abu Salima, vojni ljekar koji je dvije godine bio u mukhabaratu, vojnoj obavještajnoj službi, prije nego je prebjegao u opoziciju i počeo voditi improviziranu klikniku u Homsu.”Šta je zadatak mukhabarat ljekara?”, mirno pita dok moj magnetofon radi. “Ja ću to objasniti. Prvo: da održi u životu one koji su podvrgnuti mučenju, tako da oni mogu biti ispitivani što je moguće duže. Drugo: u slučaju da osoba koja se ispituje izgubi svijest, da se pobrine da se ispitivanje nastavi. Treće: da nadzire korištenje psihotropnih lijekova tokom ispitivanja (IB opaska: psihotropni lijekovi su – psihofarmatici, a psihofarmatici spadaju u grupu lijekova koji utiču na psihičke procese djelujući na centralni nervni sistem). Upotrebljavali smo chlorpromazine (anti-psihotični lijek, obično, za šizofreniju), valium, alkohol koji služi za dezinfekciju – naprimjer, sipajući litre u nos ili dajući potkožnu injekciju. Četvrto: ako osoba koja se muči dosegne svoj prag izdržljivosti te je u opasnosti da umre, ljekar može zatražiti hospitalizaciju. Ali ljekar ne može donijeti tu odluku. On mora napisati izvješće oficiru zaduženom za ispitivanje i onda se odlučuje hoće li se, ili neće, odobriti hospitalizacija. Prije revolucije, gotovo svako je prebačen na liječenje, sada se to odnosi samo na važne zatvorenike. Ostali se puštaju da umru.”
IslamBosna.ba