Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode: Takozvanom RS vladaju podanici ratnih zločinaca

Iako se dugo bavio pitanjem kršenja ljudskih prava naroda Bijafre, već osamdesetih godina prošloga stoljeća Cilh je digao glas protiv kršenja ljudskih prava Albanaca u tadašnjoj Jugoslaviji, a i sam je bio učesnik demonstracija na Kosovu. Promatrajući političko stanje u Jugoslaviji, u jesen 1990. izdaje brošuru pod nazivom “Jugoslavija se raspada”, kojom je upozorio da uzroci u nadolazećoj ratnoj tragediji leže u velikosrpskim ambicijama Miloševićevog pokreta.

Branitelji Sarajeva

Sve aktivnosti Društva za ugrožene narode početkom agresije na BiH Cilh je usmjerio na izvještaje o masakrima, silovanjima, koncentracionim logorima u kojima su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati, nastojeći tako svijet upozoriti na zločine koji su se događali u BiH, nazivajući ih već tada genocidom.

U septembru 1992. Cilh s aktivistima Društva za ugrožene narode u Frankfurtu organizira veliku konferenciju pod naslovom “Etničko čišćenje, genocid za veliku Srbiju”. Još se prepričava njegovo gostovanje u jednoj od najgledanijih TV emisija u Njemačkoj 1993., kada je zajedno s Kristijanom Švarc-Šilingom (Christian Schwarz-Schiling) i Štefanom Švarcom (Stefan Schwarz) Aleksi Buhi rekao da je ratni zločinac, pokazujući mu listu od 20.000 imena bosanskih žrtava.

Organizator je mnogobrojnih demonstracija protiv rata i zločina u BiH, ali i mnogobrojnih mirnodopskih protesta za dokazivanje istine o počinjenim zločinima. Pamtimo ga i po velikoj konferenciji u Bonu 1995., na kojoj su mnoga poznata svjetska i domaća imena progovorila o genocidu u Srebrenici. Nikada nije prezao da javno kaže ko su zločinci, kako u domaćim tako i međunarodnim krugovima.

Povod za razgovor s Tilmanom Cilhom je njegovo učešće na međunarodnom naučnom skupu “Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995. godine”, koji će u organizaciji Instituta za istraživanje ratnih zločina u BiH naredne sedmice biti održan u Sarajevu.

Cilh i ovog puta otvoreno govori o ulozi međunarodne zajednice u agresiji na BiH, ratnim zločinima i zločincima, nepravdi prema bosanskim žrtvama, nepravednom Dejtonskom sporazumu…

Na skupu u Sarajevu, kako saznajemo, govorit ćete o odgovornosti međunarodne zajednice za zločine počinjene u BiH. Je li, zaista, međunarodna zajednica mogla spriječiti rat ili barem preduprijediti stradanje ogromnog broja civila, kakvo se dogodilo i u  Sarajevu?

– Kada samo pomislite na to da su branioci Sarajeva uz nedovoljne količine oružja izdržali četverogodišnju opsadu i bombardiranje grada sa srpskih položaja i da višestruko nadmoćni srpski napadači nisu bili u stanju da osvoje ovaj neponovljivo lijep grad, iako su ga dio po dio uništavali, onda to znači da bi međunarodne interventne trupe imale veoma lak posao da oslobode zemlju od jedinica koje su ubijale, pljačkale i silovale. Dakle, nedostajala je njihova volja da to učine.     

Cementiranje progona

Bili ste jedan od prvih glasova bosanskih žrtava 1992. godine, kada ste upozorili svijet na logore, mučenja, silovanja, progone u BiH. Mislite li da bi i pojedini akteri međunarodne zajednice trebali odgovarati za ovo što se dogodilo u BiH?

– U našem prvom saopćenju za medije o ratu u BiH 8. aprila 1992. pisao sam: “Time što je rat počeo i u Bosni i Hercegovini, u kojoj živi 2,5 miliona bosanskih muslimana, situacija u bivšoj Jugoslaviji je dostigla još veće zaoštravanje koje će, prema mišljenju Društva za ugrožene narode, dovesti do nepojmljivog krvoprolića”.

Genocid u Bosni i Hercegovini odigravao se svakodnevno pred očima cijelog svijeta, prikazivan je putem evropskih i američkih televizijskih kanala. Svi su mogli vidjeti slike kako se, naprimjer, porodice u Sarajevu nakon bombardiranja nebodera pokušavaju spasiti i spustiti sa osmog sprata pomoću plahte ili užeta, a onda padaju i stradaju. Kažem, nema opravdanja da nisu znali.     

Znajući za ovakav odnos međunarodne zajednice, bojite li se da ono što je Karadžić započeo u ratu njegovi ideološki sljedbenici ne dovrše u miru?

– Takozvanom Republikom Srpskom vladaju sljedbenici agresije i podanici ratnih zločinaca. Za sjeverni i istočni dio Bosne planirano je cementiranje progona bosanskih muslimana i katolika. Isti cilj ove snage imaju i za pravoslavno stanovništvo koje je izbjeglo ili dobrovoljno napustilo centralne i južne dijelove Bosne i Hercegovine, a to je da se nikada ne vrati u svoja sela i gradove u kojima je živjelo prije rata.

   

Ipak, ima onih koji su se vratili i to su, uglavnom, žrtve politike koju spominjete. Koliko u takvim uvjetima te žrtve mogu biti zaštićene i sigurne?

– Kako bi trebala izgledati zaštita za preživjele žrtve rata, za zatvorenike u koncentracionim i logorima za silovanje, za one koje su preživjeli egzekucije i masakre u selima i gradovima Podrinja, u sjevernim i zapadnim dijelovima Bosne? Trojica glavnih ratnih zločinaca Karadžić, Mladić i Milošević bili su ili se još nalaze pred Tribunalom u Hagu, kao i niz srednje ili nižerangiranih zločinaca.

Međutim, u zločinima je učestvovalo na hiljade onih koji su pratili naređenja kao i stotine onih koji su ta naređenja davali. Oni su tačno znali šta čine. Većina njih danas je još na slobodi. Mnogi od njih zauzimaju vodeće pozicije u državnim i entitetskim strukturama, a veliki broj radi u policiji, u sudstvu, u školama. Recite Vi meni kako njihove žrtve danas mogu biti sigurne dok su oni na slobodi i uživaju moć?      

Trenutno se u RS, ali i Srbiji, uz pomoć nekih međunarodnih lobija vodi organizirana kampanja negiranja sudskim presudama dokazanih ratnih zločina. Bojite li se da bi jednog dana osuđeni ratni zločinci mogli postati “mučenici”?

– Jedna od naših nedavnih aktivnosti bila je na poznatom Sajmu knjiga u Lajpcigu prošle godine, kada smo informirali javnost o četiri izdavača koja su izdala knjige u kojima se negira genocid. Odmah smo na našim skupovima ukazali na te pokušaje prekrajanja historije. Bezbroj puta, a često s uspjehom, suprotstavili smo se najpoznatijem poricatelju genocida u svijetu, njemačko-austrijskom pjesniku Peteru Handkeu. Ja sam 1996. izdao i knjigu o ovom odvratnom propagandisti pod nazivom “Strah pjesnika od stvarnosti”. Knjiga je izašla na njemačkom i bosanskom jeziku. 

Navest ću i drugi slučaj. Slika Fikreta Alića, izmučenog i izgladnjelog zatvorenika iz logora Trnopolje, obišla je u avgustu 1992. svijet i ukazala na sve strahote srpskih logora. Zahvaljujući snimcima ITN televizije i novinarke Peni Maršal (Penny Marshall), svijet je saznao istinu i izvršen je pritisak za zatvaranje ovih logora. Međutim, u oktobru 1996. novinar Tomas Dajhman (Thomas Deichmann) je zajedno s brojnim srpskim nacionalistima intelektualcima na jednoj konferenciji za štampu srpske logore pokušao predstaviti kao odmarališta.

Zajedno s Fikretom Alićem pojavili smo se na prvoj konferenciji, a nakon nje Dajhman je otkazao sve ostale najavljene konferencije. 

Ukinuti entitete

Vi ste to uspjeli kao borac za ljudska prava, kao humanista. Nažalost, poricatelji genocida i zločina u BiH su sve više u akciji. Kako njima stati ukraj?

– Užasavajuće je to što se poricanje genocida od izvršioca, a to su institucije Republike Srpske, ne sankcionira u Bosni i Hercegovini. U svakoj demokratskoj zemlji poricanje, tabuiziranje i minimiziranje genocida je kažnjivo zakonom.   

Prvi ste ustvrdili da se u Srebrenici dogodio genocid, ali i prvi ste u miru podržali zahtjev za poseban status Srebrenice. Mislite li i dalje da Srebrenicu treba staviti pod jurisdikciju države BiH?

– Međunarodno suočavanje sa zločinima u BiH obično se ograničava na masovno ubistvo najmanje 8.372 dječaka i muškarca u Srebrenici. O drugim ratnim zločinima kao što su, naprimjer, zločini u koncentracionim logorima Trnopolje, Omarska ili Keraterm, skoro da nema ni riječi. Tako da bi najmanje što se može učiniti trebalo biti stavljanje općine Srebrenica pod jurisdikciju centralne bosanske vlasti.

Nakon toga bi, svakako, trebalo uslijediti restrukturiranje države u multietničke i multikulturalne kantone, ukidanje entiteta i pojačan angažman i stvaranje uvjeta za povratak svih bosanskih prognanika koji danas žive rasprostranjeni na pet kontinenata.  

To što govorite podrazumijevalo bi reviziju Dejtonskog sporazuma. Mislite li da je to zaista moguće uraditi?

– Dejtonski mir je neodgovoran, zloban i bezobziran diktat koji je usmjeren protiv svih pristojnih i dobrih ljudi u Bosni, protiv muslimana isto kao i protiv katolika, pravoslavaca, Jevreja, Roma kao i manjina, među kojima su i posljednji pripadnici njemačke manjine koji su preživjeli progone i masakre u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Takva rješenja moraju se mijenjati.

Često citirate izreku iz vremena njemačkog studentskog pokreta: “Onaj ko se ne brani taj griješi”. Građani koji vole i žele da žive u BiH, posebno Bošnjaci, u stalnoj su borbi za BiH. Jeste li optimista kad je u pitanju njena budućnost?

 

– I ja i moja porodica smo prognanici iz istinske istočne Njemačke, čijih deset miliona stanovnika je protjerano i naknadno naseljeno stranim ljudima. Naša nada da ćemo se vratiti iz godine u godinu bivala je sve manja. Strahujem da bi se tako nešto moglo dogoditi i u Bosni i Hercegovini. Mnogi bosanski političari odali su se korupciji ili su koncentrirani samo na održavanje vlastitih pozicija u kantonima i entitetima. Potreban je jedan masovni demokratski pokret naroda protiv nepravde koja je rezultat podjele, pa čak i protiv tih političara.

Možda još ima nade. Postoji niz uzora za zajedničku Bosnu, a među njima su i Jovan Divjak, kojem smo, Bogu hvala, mogli pomoći prošlog ljeta, dugogodišnji predsjednik Srpskog građanskog vijeća Mirko Pejanović, bivši članovi Predsjedništva RBiH Miro Lazović i Stjepan Kljuić. Takav je bio i Hakija Turajlić, koji je ubijen pred očima francuskih vojnika iz UN kontingenta. Ne zaboravljam pri tome, naravno, ni hiljade bosanskih prognanika i izbjeglica koji su godinama učestvovali na našim stražama opomene, demonstracijama, skupovima i konferencijama i pomagali nam da svijetu predočimo tužne istine o ratu u Bosni i Hercegovini. Takvi su nada da će Bosna opstati.   

Stvaranje regija apartheida

– Zaštita za žrtve, osim sigurnosti, podrazumijeva i isplaćivanje naknade, a ona bi, osim redovnog isplaćivanja penzija, morala značiti i povratak u prijeratna mjesta prebivališta i obnovu svega onog što je porušeno. Bosna i Hercegovina je podijeljena i većina prognanika i izbjeglica do danas se ne može vratiti u svoje gradove i sela. Još redovno primam pisma mojih bosanskih prijatelja koji danas žive u Sent Luisu u Misisipiju u Americi ili u Pertu u Zapadnoj Australiji.

Oni će do kraja života ostati nesretni, jer se ne mogu vratiti u svoju domovinu. A nesretni su bili dvostruko, jer su nakon progona iz Bosne i Hercegovine ponovo doživjeli progon, ovaj put iz Njemačke, i bili su primorani da idu još dalje od svoje domovine. Naša država bila je među supotpisivačima Dejtonskog sporazuma i, iako nekada i sama podijeljena, istu sudbinu namijenila je jednom od svojih evropskih susjeda. I vlada Helmuta Kola (Kohl) znala je šta Velika Britanija, Francuska i SAD žele postići sporazumom: stvaranje regija apartheida. Povratak nikad nije ni bio planiran – smatra Cilh.   

Ko sve nikada neće odgovarati

– Vodeći političari svjetskih sila i na Istoku i na Zapadu nikada ne bivaju pozvani na odgovornost u slučaju da narede činjenje ratnih zločina, masovne progone, čak i genocid, pa ni onda kad takve zločine podrže ili ih omoguće svojom politikom. Stoga, ni odgovorne osobe iz vlade Francuske kao što je Fransoa Miteran (Francois Mitterand), niti one iz vlade Džona Mejdžora (John Major) neće se pojaviti pred nekim međunarodnim sudom kao optuženi za ono što su ili nisu činili u proteklom ratu u BiH. Isto tako neće odgovarati ni odgovorni naredbodavci iz UN-a kao što su Majkl Rouz (Michael Rose), Luis Mekenzi (Lewis MacKenzie) ili Filip Morion (Philippe Mourillon), koji su, umjesto da pomognu, negirali zločine i odbacivali dokaze za njih. Nažalost – zaključuje Cilh. 

Prognan kao šestogodišnjak

Tilman Cilh rođen je 1939. u mjestu Deutsch-Libau u Sudetima, u današnjoj Češkoj. U januaru 1945., kao dječak od šest godina, sa svojom cjelokupnom familijom, nakon višesedmičnog bijega, zaprežnim kolima stiže u Hamburg, gdje se i nastanjuje. Studij ekonomije i politologije završava na univerzitetima u Gracu, Hajdelbergu i Hamburgu. Danas sa suprugom Ines živi u Getingenu.

(dnevniavazba)