Šta godi srpskom uhu?
Dodika su na stranputicu zaveli glasovi kojim se naplaćuje nacionalistička politika
Dvije političke pameti sudarile su se, ali nijedna glava nije smekšana. Tokom polemičkog duela sa Čedomirom Jovanovićem, Miloradu Dodiku riječi je uzmanjkalo jedino u momentima u kojima ga je ovaj podsjetio na izjave kojih se on nerado sjeća. Izricao ih je još prije 15 godina, ocjenjujući zločin u Srebrenici kao genocid, a Karadžića kao zlikovca i nacionalnu štetočinu.
Tog Dodika više očigledno nema, onoga koji je svojedobno u srpski politički vrh naprosto uguran s vjerom da će, kao “normalan Srbin”, okrenuti kolo te nacionalne politike. Taj čovjek danas više nije u stanju ni da osudi krv na rukama Karadžića i Mladića, a kamoli da učini nešto više. Šta je toliko poremetilo Dodikovu političku pamet?
Dodik je, jednostavno, shvatio šta voli i želi njegova glasačka baza. Ako joj bude podilazio, za liderske mandate više mu neće trebati milost međunarodne zajednice, poput one iz 1997. Problem koji imamo s agresivnim srpskim nacionalizmom, dakle, ne iscrpljuje se na ličnosti Dodika, kao što nije skončao ni s uklanjanjem Karadžića.
Kvaka je u srpskom narodu koji mora promijeniti svoje viđenje i prošlosti i budućnosti. Jedino tako mig mogu dobiti neki drugi i drugačiji lideri, koji će da stisnu petlju i povedu tu naciju putem pokajanja i iskupljenja. Kandidata za predvođenje jednog takvog srpskog preobražaja, sudeći po pameti i hrabrosti Čede Jovanovića, sigurno ima.
(dnevniavazba)
