Dvije političke pameti sudarile su se, ali nijedna glava nije smekšana. Tokom polemičkog duela sa Čedomirom Jovanovićem, Miloradu Dodiku riječi je uzmanjkalo jedino u momentima u kojima ga je ovaj podsjetio na izjave kojih se on nerado sjeća. Izricao ih je još prije 15 godina, ocjenjujući zločin u Srebrenici kao genocid, a Karadžića kao zlikovca i nacionalnu štetočinu.
Tog Dodika više očigledno nema, onoga koji je svojedobno u srpski politički vrh naprosto uguran s vjerom da će, kao “normalan Srbin”, okrenuti kolo te nacionalne politike. Taj čovjek danas više nije u stanju ni da osudi krv na rukama Karadžića i Mladića, a kamoli da učini nešto više. Šta je toliko poremetilo Dodikovu političku pamet?
Dodik je, jednostavno, shvatio šta voli i želi njegova glasačka baza. Ako joj bude podilazio, za liderske mandate više mu neće trebati milost međunarodne zajednice, poput one iz 1997. Problem koji imamo s agresivnim srpskim nacionalizmom, dakle, ne iscrpljuje se na ličnosti Dodika, kao što nije skončao ni s uklanjanjem Karadžića.
Kvaka je u srpskom narodu koji mora promijeniti svoje viđenje i prošlosti i budućnosti. Jedino tako mig mogu dobiti neki drugi i drugačiji lideri, koji će da stisnu petlju i povedu tu naciju putem pokajanja i iskupljenja. Kandidata za predvođenje jednog takvog srpskog preobražaja, sudeći po pameti i hrabrosti Čede Jovanovića, sigurno ima.
(dnevniavazba)
