Strahovlada u Siriji je nedodirljiva jer raspolaže s pola miliona elitnih snaga koje su naoružali Rusi
U proteklih 11 mjeseci, prema navodima UN-a u Siriji je poginulo preko 5400 ljudi
S očitom namjerom da se dalje izoluju Rusija i Kina, koje su prošle sedmice u Vijeću sigurnosti uložile veto protiv rezolucije za sankcionisanje nasilja u Siriji, ovaj put u Generalnoj skupštini UN-a, Saudijska Arabija je u ime grupe arapskih zemalja predstavila gotovo identičnu rezoluciju osude Asadove vlasti. O tome će se u Generalnoj skupštini UN-a sigurno još debatirati.
Prebrojavanje žrtava i pritisci
Bez obzira što rezolucije Generalne skupštine nisu obavezujuće, a ni jedna od 193 zemlje članice UN-a nema pravo veta, Arapska liga, čiju rezoluciju oko Sirije snažno podržavaju vodeće zapadne zemlje – s ovim nastoji dalje suziti manevarski prostor režimu u Damasku, i time što prije početi “političku tranziciju”, kako u rezoluciji i stoji. Ujedno, želi se dokazati da su Rusija i Kina uz eventualno još jedan manji blok zemalja poput Kube, Venecuele, Sjeverne Koreje, Irana – doista potpuno usmaljne u podršci Asadovoj vlasti u Siriji. No, sramota je odavno umrla u globalnoj vanjskoj politici.
Usvajanje saudijske rezolucije o Siriji u Generalnoj skupštini trebao bi postići najmanje trostruki efekat: Prvo, pokušava se naći diplomatski okvir, kako bi se osujetio sirijski sigurnosni aparatus da nastavi upotrebu nediskriminirajuće vojne sile prema opoziciji – i time spriječilo daljnje krvoproliće. Ali, takav, u biti mirnodopski angažman iz UN-a prilično je u koliziji s dosad “najefikasnijim” oružjem koje sve više podkopava Asadov ostanak na vlasti, gdje se pritisak na Damask nastavlja, najviše preko prebrojavanja žrtava ovog sukoba.
U proteklih 11 mjeseci, prema navodima UN-a u Siriji je poginulo preko 5400 ljudi, dok organizacije za praćenje ljudskih prava navode da je broj stradalih premašio 7000. Sve dok u Siriji, nažalost, padaju žrtve, Asadova se stolica sve više ljulja, a nekakav prividni mir – mogao bi značiti pokušaj konsolidicaije njegove vlasti.
Zapadni diplomati, Arapska liga i Turska, koja je poput Njemačke u sve uvučena kao novi ambiciozni ekonomski i regionalni lider, više ne kriju da je svrha ove diplomatske ofanzive ipak, ne samo zaštita života nedužnih civila, već i nova geostrateška mapa regiona. U tom novom zamišljenom sigurnosnom mozaiku, u više nema mjesta za Asadovu političku dinastiju.
Otuda je i podrška Moskve sirijskom vlastodršcu dvoznačna: Ovakva Sirija je mogućnost Rusima da se vrate, i budu više interesno prisutni u regionu iz koga Amerikanci počinju ili najavljuju značajno, iako djelimično povlačenje. I drugo, odbrana Asada, odbrana je i na Putinovog viđenja “prava” na produženu vladavinu, u kojoj demokratije sve više izmiče pred interesima političke oligarhije. Rusija naravno nije jedini primjer u tome.
Sirijske prijetnje
No, ne manje značajan je američki preokret, koji se prema tradicionalno dobro obavještenim američkim medijskim izvorima u UN-u, polako privikavaju na mogućnost da islamisti, kao i u Libiji, “ostrašćeniji suniji”, čak i uz pomoć dijelova al-qaide, preuzmu vlast u Siriji. Bez obzira na moguće krvavi epilog te “revolucije”, kao nastavka “Arapskog proljeća”, Amerikanci vjeruju da ja ovo historijski trenutak za rušenje status quoa u regionu, koji je jednak dobu rušenja Berlinskog zida. Pri tome i dosljednost ostaje upitna, jer Bahrein, Saudijska Arabija, pa i monarhije od Maroka do Jordana – nisu paramonti demokratije koja bi nekome mogla poslužiti kao primjer.
Ipak, kako već suviše dugo traje “hladni rat” između Irana, Sirije i Hesbolaha i Somalije na jednoj i onih arapskih zemalja koje predvode Saudijska Arabija i Katar, na drugoj strani, a da ne donosi očekivane rezultate, valja biti diplomatski poduzetan. Žurba oko Sirije ogleda se u tome što Teheran ima sve više izgleda da sastavi svoje prvo nuklearno oružje. A to u krajnjoj liniji, kako to navode u Washingtonu – predstavlja neprihvatljivu prijetnju Izraelu.
Problem je u tome, što kako je to u svom obraćanju na zasjedanju Generalne skupštine UN-a posvećenju izvještaju komesarke za ljudska prava Navi Pilay, u kojem je ona iščiitala sve vrste nasilja prema sirijskoj opoziciji i stradalim civilima od strane države koju kontroliše Asadov politički establishment, Sirija nije mala zemlja, koja se samo može “udariti po prstima”. Sirija ima 23 miliona stanovnika, a to je, rekao je sirijski ambasador u UN-u Bašer Džafari (Bashar Jafaari), više nego što skupa imaju sve zemlje persijskog zaljeva osim Irana. Što ima jaku vojsku koju još redovno naoružava Rusija.
Prema nekim procjenama, Sirija može mobilizirati pola miliona elitnih snaga. Prema navodima poznatog analitičara Ferida Zakarije (Fareed Zakaria), Bašir Al Asad je izvukao tragičnu pouku od propalih dikatatora u Egiptu ii Tunisu, koji su bili neodlučni da upotrebe silu, pa zato i ne oklijeva.
Pokušaj usvajanja još jedne rezolucije u UN-u o Siriji – čini se jalovim poslom ne samo zbog protivljenja Moskve i Pekinga, već i zbog toga što želja za socijalnim promjenama, izgleda ni izdaleka nije galvanizirala većinu sirijskog naroda. Na to socijalno vrijenje, Zapad izgleda nema kad čekati, a oružja se ima na pretek, kad se već ljudski život ne cjeni. A to je svakako loša ideja, kaže i profesor Favaz Djerdjis (Fawaz Gerges) direktor Centra za bliskoistočne studije na London School of Economics, za razliku od Eliota Abramsa, bivšeg zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Buša (George W. Bush), koji misli da Sirijce jednostavno treba naoružati – pa nek pucaju jedni na druge.
Rusi i Kinezi idu do kraja
Naoružavanje brojčano ne baš impozantne sirijske opozicije, neefikasna diplomatska priča u UN-u, kao nekad u slučaju Bosne, prouzrkovače još mnogo krvi, bez obzira na novinske naslove koji predviđaju Asadov skori kraj. Za razliku od Gadafija, od koga su Rusi i Kinezi relativno brzo digli ruke, sasvim je indikativna njihova odlučnost da ipodržavaju Asada sve do njegovog (makar i neminovnog) kraja.
(Dnevni Avaz)
