Stid – prirodna reakcija na greške
Griješiti, stremiti onome što nije ispravno, skrenuti s pravoga puta ili izgubiti pravac – sve su to stvari koje su svojstvene čovjeku. U jeziku je udomaćena jedna izreka u kojoj se kaže: “Čovjek je, pa griješi.”, koja ukazuje na činjenicu da je čovjeku svojstveno griješenje. Dakle, čovjek griješi. Međutim, da bi na ovome svijetu mogao sačuvati čast i ugled, budući da je stvoren kao čovjek, i da bi postigao sreću vječnoga svijeta – on ne bi smio svjesno griješiti i ustrajavati u griješenju. Zato su mu pružene mogućnosti kojima može ispraviti svoje greške, bilo da ih je počinio prema drugom čovjeku ili prema Uzvišenom Allahu. Za grešku koju je počinio prema robu – izvinut će se i tražiti halala, a za grijehe koje je počinio prema Allahu – iskreno će se pokajati.
Naš Uzvišeni Gospodar je u čovjekovu nutrinu pohranio stid, koji ga upozorava na grešku prije nego je počini i koji mu ukazuje na mjesto na kojem bi se trebao zaustaviti. Stid je glava bogobojaznosti. Zbog stida prema našem Uzvišenom Gospodaru čuvamo se grijeha i napuštamo ih.
Naš Gospodar je iz Svoje dobrote samo čovjeka odlikovao stidom, koji predstavlja tajanstvenu osobinu njegove duše koja reaguje na neispravne postupke i djela. Stid je neodvojivi dio čovjekove čiste prirode (fitret). On ga čuva i udaljava od ružnih stvari kojima nije zadovoljan Uzvišeni Gospodar. Zahvaljujući stidu, čovjek napušta mnogobrojne pokuđenosti zbog kojih bi, kada bi ih počinio, bio kritikovan i osuđivan od strane drugih ljudi. Stid, koji ima toliko važnu ulogu u našem vladanju, ukoliko bi se odvojio od islamskih naredbi i zabrana, društvenih običaja i adeta, bio bi poput neobrađenog dragulja. Njegov oblik bio bi neodređen, kao i norme ponašanja koje bi nastale pod njegovim utjecajem. On ne bi bio u stanju da razluči dobro od lošeg, pravo od krivog. U principu, nijedna od čovjekovih nutarnjih osobina ne može utjecati na čovjeka kao stid. Međutim, osjećaj stida postaje određen i definisan izvršavanjem islamskih propisa i usvajanjem islamskog ahlaka, kao i usvajanjem pisanih ili nepisanih normi ponašanja jednoga društva.
Naši učenjaci stid su podijelili u tri vrste:
Prva vrsta stida je stid roba koji osjeća prema Uzvišenom Allahu. Naš Poslanik, Ponos svijeta, s.a.v.s., kaže: “Stidite se Allaha istinskim stidom!” Taj stid nije “postiđenost” koja se događa u određenim situacijama, nego stid zbog nepotpunog veličanja Uzvišenog Hakka u Njegovom prisustvu. Istinski se stiditi Allaha Uzvišenog znači spominjati Njegovo uzvišeno ime svakoga časa, veličati Ga, izvršavati Njegove naredbe i kloniti se Njegovih zabrana.
Istinski učenjaci ovu vrstu stida su definisali na sljedeći način: “Stid je osobina posredstvom koje rob postaje svjestan Allahovih blagodati i darova, ali i svojih nedostataka u robovanju. Kada on svjesno i duboko razmišlja o tome, kod njega se javi stanje koje se naziva stid.”
U duhovnom svijetu duša (ruh) je odlikovana stidom koji se na ovom, materijalnom svijetu manifestuje kroz znojenje čela i tijela. Naime, kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjetio stid naspram uzvišenosti i veličine Gospodara svjetova, na njegovom blagoslovljenom čelu pojavile bi se kapljice znoja. Dolje navedeni citat će nam pomoći da shvatimo kakvo je to stanje: “Posjednik stida lije graške znoja, jer one su znak stida. Prije svega se treba osloboditi egoizma, jer i najmanji njegov oblik je prepreka za stjecanje koristi od stida.”
Druga vrsta stida je čovjekova bojažljivost od kritike drugih ljudi i da ga se spominje po lošem. Ova vrsta stida čovjeku omogućava sklad i harmoniju sa običajima i opće prihvaćenim normama ponašanja društva u kojem živi. Ponašati se u skladu običaja i društvenih normi – ukoliko one nisu u suprotnosti sa islamom – za nas predstavlja obavezu. Ukoliko čovjek ne bi vodio računa o tome, nipodaštavajući i narušavajući društvene norme, to ne bi bilo ništa drugo do bestidnost. Štaviše, ako bi i osjetio stid prilikom jednog takvog prospusta, to više ne bi bio stid, jer stid u tom slučaju predstavlja obazrivost i poduzimanje potrebnih mjera kako ne bi prekoračili granice.
Treća vrsta stida je stid prema samom sebi. Čovjek posjeduje čast, ugled, poštovanje i mnoge druge osobenosti koje se jednim imenom nazivaju – izzeti nefs. Posjednik spomenutih osobina, čak i kada je sâm, čuva se ružnih i pokuđenih postupaka. Kada bi uradio nešto takvo, osjećao bi stid i neugodnost. On se stidi i same pomisli da uradi nešto ružno.
Zulejha, dok je bila u svom dvorcu u Egiptu, dovela je hazreti Jusufa, a.s., u svoju sobu. Kipa, koji se nalazio u sobi, ona je prekrila jednim pokrivačem i obratila se Jusufu, a.s.: “Hajde, dođi!” Jusuf, a.s., upita: “Zašto si prekrila kipa?” “Zato što ga se stidim!” – odgovorila je. Jusuf, a.s., odgovori: „Ako se ti stidiš jednog kipa, pa zašto se ja ne bih stidio Uzvišenog Allaha, Gospodara svjetova?!”
Allahov Miljenik, naš plemeniti odgajatelj, s.a.v.s., rekao je: “Ono što su svi prijašnji vjerovjesnici govorili bile su riječi: ‘Ako se ne stidiš – čini što hoćeš!'” (Buhari) Dakle, obavjestio nas je da bestidnik neće slušati ničije riječi niti savjete. U tome je i znak da kod takvog čovjeka nema ni trun ahlaka kojeg voli Allah Uzvišeni.
Čovjek koji ne posjeduje osjećaj stida, koji se bestidno i vulgarno odnosi prema drugima, ustvari, i ne posjeduje ništa vrijedno. Takav nije u stanju da ikoga istinski voli i da bude zahvalan na blagodatima koje su mu pružene. Zar Faraonovo stanje i zaslijepljenost kojom izaziva Božiju srdžbu nije bestidnost?
Ako je čovjek lišen osjećaja stida, on će, baš kao i Faraon, činiti svaku vrstu zla. I niko ga neće spominjati po dobru. Međutim, ako se, kao hazreti Osman, r.a., pokrije ogrtačem stida i cijeli život bude u tom stanju, zar će ga iko spominjati i po čemu osim po dobru?!
Ukoliko se stid ne shvati i ne prihvati na ispravan način, on u nekim slučajevima može biti uzrok čovjekove zatvorenosti, nastanka određenih poremećaja ličnosti i ružnih navika. Takve posljedice uglavnom prouzrokuje pretjerani osjećaj stida i degenerisani oblik bojažljivosti.
U jednoj narodnoj izreci se kaže: “Nema stida kada je u pitanju stjecanje znanja!” Naime, vjernik će o islamskim propisima pitati osobe koje su učene i od njih naučiti ono što ne zna. Neće obraćati pažnju na svoj položaj, starosnu dob i slično, jer u tome ne smije biti stida. Nije sramota pitati ako je cilj nešto naučiti. Ista je stvar i sa spolnim bolestima i njihovim liječenjem.
Hazreti Aiša, naša majka, r.a., rekla je: “Kako su samo dobre žene ensarija – njihov stid ih ne sprječava da nauče islamske propise.” (Muslim)
Nema stida kada su u pitanju lijepa i dobra djela. Štaviše, prava je besmislica ustručavati se i stidjeti zbog onoga što je dobro i lijepo. Stid je vrlina koju je teško opisati riječima, kao što je slučaj i sa drugim nutarnjim vrlinama i plemenitim osjećanjima. Stid se manifestuje u svim situacijama. Kuda god mi išli, kojem god se cilju uputili i šta god da se oko nas dogodi, naš stid nam ukazuje svoju pomoć ili nas sprečava u našem nastojanju. To je zbog toga što on predstavlja trajnu obazrivost ljudske savjesti.
Stid je osobenost kojom se čovjek pažljivo odnosi prema samome sebi, prema zajednici u kojoj obitava i prema Stvoritelju koji zna sve njegove tajne. Ta osobenost je jedan od najviših ciljeva ljudske zajednice, kako u prošlosti tako i danas, ali i sutra – u budućnosti.
Istraživači historije islama odmah će primjetiti kako je stid predstavljao dušu muslimanske zajednice i kako je uzrokovao nastanak suptilnih normi ponašanja i visok stepen duhovnih vrijednosti. Nakon što čovjek shvati tu činjenicu, on ne može ostati ravnodušan naspram te velike vrijednosti, a da se i sam ne prepusti tako veličanstvenoj atmosferi življenja.
Molim Uzvišenog Gospodara da nas pokrije ogrtačem stida i da nas učini Svojim dobrim robovima koji se stide da spominju nekoga mimo Njega i koji su se ukrasili ahlakom Njegovog Miljenika, s.a.v.s.!
Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara…
Autor: S. Mubarek Erol
Izvor: semerkand
