Ništa nije tako jako kao ideja čije vrijeme je došlo. Niko neće moći zaustaviti pobjedonosni nastup demokratije u arapskom svijetu. Diktature su u izumiranju.
Kao i mnogi drugi ljudi, i ja sam s diktaturama imao samo loša iskustva. Sa Sovjetskim Savezom koji je poslije moga ulaska u Afganistan objavio da ću biti bičevan i ubijen. Poslije sa Augustom Pinochetom. Mjesecima su me napadali zapadni političari jer sam se usudio pregovarati s diktatorom oko oslobađanja političkih zatvorenika. Također moj razgovor s predsjednikom Bashar al-Assadom, koji je trajao dva sata, oštro je kritikovan. Da se radilo o bržem uvođenju demokratije, bilo je nebitno.
Nisam bio u mogućnosti ikada razgovarati s Gaddafijem, nažalost. Umjesto toga su nas njegove snage satima granatirale i raketirale. U tim napadima je poginuo moj prijatelj Abdul Latif. Još prije tri sedmice su nas u Egiptu napali i premlatili Mubarekovi plaćenici. Ne, diktatori nisu moji prijatelji.
Od svega najveću korist ima Iran
Bio sam oduševljen revolucijom u Tunisu i Egiptu jer je bila nenaslina. I sirijska revolucija bi također imala moju bezrezervnu podršku da je ostala nenaslina i da nije bila finansirana od strane Zapada.
Međutim, poslije Ben Alijevog i Mubarakovog pada se mnogo toga promijenilo. Gandhijevo nenasilje nije više bilo aktuelno, a otkako su neredi zahvatili i Libiju, oni više nisu bili čisto arapski. Zapad, koji je prespavao razvoj događaja u Tunisu i Kairu, odjednom se intenzivno umiješao. Uvidio je da sve ono što nije osvtario ratovima može realizirati prefirganim učestvovanjem u ustancima. Prije svega ostvarenje starog cilja američkih neokonzervativaca – jedan tipični proamerički Bliski Istok.
Tu se nažalost ne radi o demokratiji. Samo se od neprijatelja Zapada, poput Sirije, traži besprijekorna demokratija, jer se smatra praktičnom polugom kojom se obaraju neprijatelji Zapada.
Tako su američki publicist Charles Krathammer i senator Joe Liebermann oduševljeno ustanovili da zahtjev za uvođenjem demokratije bar kod Assada paše uz američke strateške ciljeve, za razliku od ostalih arapskih diktatora. Ni to nisu «milosrdni humanisti», ali su potrebni kao saveznici.
Prvenstveno treba popraviti fatalne rezultate iračkog rata, koji je «nažalost» dobio Iran, američki neprijatelj broj jedan u regiji. Utjecaj Irana se odtada raširio preko Iraka, Sirije i Libana, sve do šiitskih područja Saudijske Arabije. Upravo je Gerog W.Bush svojim bombardovanjima Iran doveo u vodeću poziciju u regiji. Assadovo obaranje s vlasti je historijska prilika da se koriguje ovaj strateški auto-gol.
Na par dana prije početka nemira u Siriji, preko Katara je u ruke pobunjenika dospjelo moderno oružje. Istovremeno, protiv Assadove Sirije počinje ogromna medijska hajka, koja podsjeća na onu protiv Pinokija. Glavni izvori ove hajke su neprovjereni snimci snimljeni kamerama mobilnih telefona.
Tako i jedan navodno sirijski film na YouTube, prikazan i na njemačkoj TV, potječe iz Iraka, a snimljen je 2007. godine. Američki kanal ABC se morao izviniti jer je film iz Libana iz 2008. godine prikazao kao reportažu iz Sirije. Također je posmatračka komisija arapske lige, inače poznata po kritičkim stavovima prema režimu, objavila da je nakon istraživanja eksplozija i nasilja u Siriji više puta ustanovila da su one jednostavno izmišljene. Svaka druga vijest koju sam u toku mog jednomjesečnog boravka u Siriji provjerio, bila je naštimana.
Ali to ništa ne mjenja na pravu otpora Sirijaca protiv diktature i na njihovom pravu na demokratiju. Sirija pripada sirijskom narodu, a ne jednoj jedinoj porodici. Ako tako razmišlja Assad koji se školovao na Zapadu, onda on mora stati na čelo demokratskog pokreta.
A šta ako Assad upravo to pokušava? Šta ako je ustanak u Siriji, koji za razliku od tuniškog, egipatskog i libijskog ustanka nije klasični narodni ustanak, ustanak jakih lokalnih grupa, protiv kojih stoje jake pro-Assadove grupe koje također hoće demokratiju, ali sa Assadom?
Jedan marksistički pedijatar, koji je proveo 14 godina u tamnici Assadovog oca, objasnio mi je da je Assad jedini koji može mirnim putem da uvede demokratiju. Njemu kao opozicionom političaru je teško palo da mi tako nešto kaže. Ali, to je jednostavno realnost.
Assad snosi odgovornost za to da su u početku mirne demonstracije prerasle u nasilnu revoluciju. Njegove siguronosne snage su rano pucale na mirne demonstrante. I to je potpuno neprihvatljivo.
Ubice civila
Isto tako, teško naoružani pobunjenici, neki dolaze iz Libije, Iraka i Jordana, ne pucaju samo u odbrani. U Homsu me je Assadov pristalica odveo u sobu njegove trogodišnje kćerke. Snajperista je s jedne zgrade pucao u dječiju sobu kako bi smanjio njegovo oduševljenje Assadom.
Posmatračka komisija arapske lige izvještava o teškim napadima pobunjenika na civile. Završni izvještaj navodi primjer granatiranja autobusa prilikom kojeg je poginulo osam civila, žena i djece. Već odavno nije jasno ko u Siriji ubija više civila – državne siguronosne službe ili pobunjenici.
Također ni preko 1.000 vojnika i policajaca koji su upali u zasjede a zatim ubijeni, nisu legitimni cilj demokratske revolucije. I oni su ljudi. Assad me pitao da li bi njemačka kancelarka nijemo posmatrala dnevno ubijanje njenih vojnika i policajaca.
U Siriji se vodi jedan komplikovani, prljavi rat koji u kojem učestvuju tri protivnika. Na jednoj strani se bore veliki dijelovi stanovništva koji su za Siriju bez Assada, prije svega u Idlibu, Daraai, Homsu i Hami.
Istovremeno se ne može poreći da velilki dijelovi stanovništva, u Damasku i u Aleppu, kao i u Homsu, hoće demokratiju ali sa Assadom na vlasti. U nekim dijelovima Homsa koje sam dva puta posjetio još uvijek stoje veliki Assadovi posteri. Na 70 posto teritorije Homsa život se i dalje normalno odvija.
U ovom sukobu između pristalica i protivnika Assadovog režima od samog početka se vrlo ofanzivno miješaju i SAD. Ko ovaj sukob ove tri strane zove samo «narodnim ustankom», nije shvatio složenost situacije. Zapad je olako Siriju podijelio na loše i na dobre.
Pojedini Arapi su u međuvremenu primjetili da na zapadu postoje snage koje jednostavno hoće da im ukradu revoluciju. Kao nekad «Lawrence of Arabien», koji se također predstavljao kao oslobodilac, da bi ih kasnije izdao i prepustio Velikoj Britaniji. Prošle jeseni su u Tobruku katarski oficiri pretučeni jer su nastupali previše zapovjednički i kolonistički.
Sve u svemu, strategije Lawrenca od Arabije prolazi odlično. Mnogi Arapi ne primjećuju da Zapad nikad nije ni htio da ih oslobodi nego samo da ih drže podjarmljene. Njihovi diktatori od Zapada predstavljeni kao prvaci demokratskog pokreta, oduševljeno saučestvuju. A Zapad ih zato štiti najmodernijim oružjem od «demokratskog virusa» koji je napao njihovu zemlju. Skoro velikodušno ih naziva «sigurosnim partnerom» i «temeljom stabilnosti». Čak i one koji još uvijek javno odrubljuju glave, kamenuju i bičuju.
Ja lično tu ciničnu politiku smatram kratkovidnom, kao i njihovu neobjašnjivu naklonost brutalnim pobunjenicima plaćenim iz inostranstva. Revolucionarna romantika je laž. Kao i rat, nasilna revolucija ne predstavlja herojstvo, muškost ili idealizam, nego krv, bijedu i patnju. Ko sumnja u ovo treba krenuti sa mnom u bolnice u kojima se nalaze žrtve revolucionarnih sukoba; raznesena djeca, umiruće majke, osakaćena omladina. Muka mi je od same pomisli na ove ustanove patnje.
Pregovaranje sa dželatom
Postoji i alternativa ovom bezdušnom međusobnom ubijanju, a to je pregovaranje, pregovaranje, i opet pregovaranje. Pregovori su skoro uvijek bolji od rata. Smijemo li to još reći u ovom ratom označenom vremenu?
U Gaddafijevoj Libiji bi rješenje pregovorima bio jedan herkuleški podvig, u Siriji ne. Mnogi Sirijci prave veliku razliku između Assada i režima, poput onog marksističkog doktora. Situacija u Siriji se temeljno razlikuje od revolucija u Tunisu, Egiptu i Libiji, jer se tamo pobuna odnosila prije svega protiv desetljećima vladajućeg državnog vođe. U Siriji se kritika odnosi na koruptni sistem a manje protiv relativno mladog predsjednika.
Ova pozicija je u poslednjih par mjeseci čak i ojačala, a sve više Sirijaca se boji da će njihova zemlja, kao i Irak, završiti u haosu.
Assad je opoziciji već odavno predložio razgovore. Za jednu sedmicu počinje narodni referendum o demokratskom ustavu. On planira dalje parlamentrane izbore, i najkasnije nakon dvije godine slobodne predsjedničke izbore, na kojima on može izgubiti. Nijedan arapski diktator se nije zauzeo sa ovako opsežne promjene.
Naravno da sve ovo nije dovoljno. To naravno neće izbrisati ni deset godina njegove diktature. Ali zašto ne bismo uzeli Assada za riječ i uvjerili se da će ti izbori stvarno biti demokratski? Zašto naši demokratski heroji ne zatraže od Katra ili Saudijske Arabije slične referendume? Umjesto toga ocjenjuju Assadov referendum kao «potez» i «taktički manevar». To je tako jednostavno. Zar naš ministar vanjskih poslova ne može šutjeti bar jedan dan? Sirijska opozicija koja dobrim dijelom živi već dugo izvan Sirije, čija djeca ne govore arapski, odbija dijalog sa Assadom. Njegove ruke su okrvavljene.
Ali, zar nismo pregovarali i sa vođama Sovjetskog Saveza čije ruke su još više okrvavljene? Zar se naši političari još uvijek ne poklanjaju pred Georgom W.Bushom, na čijim rukama je krv stotine hiljada iračkih civila? A šta je s našim nobelovcem Barackom Obamom, koji skoro svakodnevno bespilotnim letjelicama ubija pakistanske civile. I koji još uvijek vodi «njegov» rat protiv Afganistana u kojem ginu ogroman broj žena i djece? Zar mi ne vidimo balvan u našem oku?
Da, Assad je politički odgovoran za svakog civila koji pogine u sirijskom građanskom ratu. Isto tako je Obama odgovoran za ubijenu djecu Afganistana i Pakistana i njemačka vlada je odgovorna za mrtve Kunduza. Ali sve ovo nisu razlozi zbog kojih se ne bi trebalo pregovarati. Upravo se s protivnikom mora pregovarati.
Najmudrije prijedloge je predstavila Rusija. Ona je pozvala sukobljene strane na pregovore u Moskvu. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ću nekad rusku vanjsku politiku staviti ispred politike zapadnih država. Ali kao u horu, NATO je ruskoj vladi odgovorio da je njihovo ponašanje sramotno. Zašto? Siriji je hitno potreban ovaj dijalog zaraćenih strana. Samo se na taj način može okončati krvoproliće.
Od ovakvog posredovanja je Zapad miljama udaljen. Zapad u sirijskom sukobu vodi politiku sopstvenog interesa i igra se s vatrom. Ova opasna igra može rasparčati zemlju i koštati života mnoge Sirijce. Također, za dva miliona sirijskih kršćana posljedice bi bile kobne, kao u Iraku.
U Siriji će na kraju pobijediti demokratija. Pitanje je samo koliko će ljudi morati umrijeti za to, i da li će demokratska Sirija vanjskopolitički biti slobodna. Ili će model Lawrence od Arabije slaviti još jednu pobjedu.
* Autor: Jürgen Todenhöfer je autor knjige „Feindbild Islam – Zehn Thesen gegen den Hass“ (Islam kao neprijatelj – deset teza protiv mržnje)
Prijevod s njemačkog: Edin Mešanović
Izvor: Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 19.02.2012