SAFF 301: Zapade, otkači!

Moj učitelj je ljutito lijepio novinske isječke na tablu. Optužujućim tonom je počeo da čita: «Firma sa sjedištem u Minhenu je egipatskoj državnoj bezbjednosti dostavila software u vrijendosti nekoliko stotina hiljada eura pomoću kojeg se nadzire e-mail saobraćaj Gmail, Yahoo i hotmail računa, i s kojim se mogu prisluškivati razgovori na Skype-u“.

Učitelj je tada htio da čuje moje mišljenje. Šta sam trebao da kažem na to? Svakako ne ono što bi njemačka vlada u ovakvim slučajevima rado poručila: «U slučaju kršenja zakona, sudovi su nadležni da se brinu o tome».

Bilo me je stid. Uz pomoć ovog alata «made in Germany» su bloggeri i kritičari režima otkriveni, zatim su u podzemnim komorama mučeni, ubijani ili bar ušutkani. I prije nego sam se mogao za to izviniti, učitelj je citirao arapsku poslovicu: «O, ti pčelo, nit’ želim tvoj ujed niti tvoj med». Na njemačkom bi to značilo «Zapade, otkači!»

Dvostruka igra

Pa i jeste apsurdno. Zabranjujemo izvoz mačijih i psećih krzna jer suosjećamo sa životinjama, i kada je postalo jasno da je EHEC stigao iz Egipta, odmah smo zatvorili sve granice. Trgovinu sa špijunskim softwerom, koja nipodoštava skoro sve za što se zalažemo, i do danas dopuštamo, gubeći tako svaki vid vjerodostojnosti.

Onda se ne trebamo čuditi što su na Tahriri trgu u toku revolucije uzvikivali: «Radije ću poginuti od egipatskog metka nego da me brani zapad!». Krajem decembra, kada su policajci upali u urede NVO-a, između ostalog i u kancelarije fondacije Konrad-Adenauer, u Kairu se moglo čuti više aplauza nego li kritike. Većina Egipćana bi strance najradije odmah istjerala iz zemlje. I to ne zato što oni odbijaju naš liberalni način života koji je katkad u proturječnosti islamskim načelima.

Oni su u nas izgubili povjerenje i nervira ih što mi naše vrijednosti nekada sprovodimo sudskim putem, a nekad ih jednostavno zaboravimo.

Primjera ima napretek: zapadnjačke obavještajne agencije otpremaju optuženike za Libiju i Egipat da bi tamo mogli raditi ono što je na domaćem tlu zabranjeno. Posmatrali smo kako saudijske vlasti u Bahreinu napadaju mirne demonstrante, jer nismo htjeli da se kačimo sa Saudijskom Arabijom. Ljude u Jemenu, koji se žele osloboditi od tiranina koji je za zapadnjački novac dopustio da američke bespilotne letjelice tutnjaju preko njihove zemlje, već mjesecima ostavljamo same. Ali šta zaboravljamo – arapske agencije još uvijek izvještavaju o užasnom stanju u Jemenu. Podsjećaju redovno na obećanje Baraka Obame da će Guantanamo biti zatvoren, i dokumentiraju kako američke firme u Kairo isporučuju posebno agresivan suzavac. U jesen se pojavila i jedna depeša Wikileaks-a koja potvrđuje da su američke diplomate pokušale da primoraju Al Džaziru da ne pokazuje uznemiravajuće snimke iz Iraka. Sve to potkopava zapadnjačku vjerodostojnost.

Evropa je drugačija. To mi kažemo, ali nam niko više ne vjeruje. Alaa Muhammed, 23, je snimatelj iz Aleksandrije, i svakog petka izlazi na ulicu boreći se za novi Egipat. «Evropa nas je u toku revolucije ostavila na cjedilu, razumjeli smo to, jer ste htjeli Mubaraka», kaže Alaa. Zbog toga što evropske zemlje nakon revolucije nisu ispunile svoja obećanja, dovelo je do konačnog gubljenja povjerenja u njih. Jer kada je egipatski predsjednik dao ostavku, skoro sve zemlje su obećavale podršku. Novac korumpiranih poslovnih ljudi će biti zamrznut i vraćen, pomoći će se i pri razrješavanju zločina. Egipćani su se zasigurno osjećali namagarčeno kada su britanske novine objavile članak da je Yussuf Butros Ghali viđen prilikom šetnje u Londonu. Zbog duboke umješanosti u Mubarakov koruptni sistem kairški su suci u odsustvu osudili nećaka bivšeg sekretara UN-a na 30 godina zatvora. Ali on je čak i na «London School of Economics» održao predavanje, i tik pred kraj predavanja napustio dvoranu kroz stražnja vrata.
Nešto slično se dogodilo i u slučaju Husseina Salema. 78-godišnji poduzetnik je u Egiptu najtraženiji čovjek jer je uz Mubarakov blagoslov dobivao jeftino naftu, a zatim je po «prijateljskoj cijeni» prodavao dalje – Izraelu. Po najnižim procjenama je pranjem novca i prevarama stekao dvije milijarde dolara. Uhapšen je sredinom juna u svojoj vili u predgrađu Madrida. I uprkos molbama, nije isporučen u Kairo. Naime, Hussein već od 2008. godine posjeduje španski pasoš.

Svakako, takvi slučajevi se ne mogu jednostavno riješiti, ni pravno ni diplomatski. Ali zapadu bi bilo bolje da šuti kada se radi o žigosanju drugih zemalja koje kriminalcima daju utočište, jer u principu, i mi isto radimo.

Đavolji vrt

Njemački političari bi trebali pripaziti i kada pričaju o «historijskoj odgovornosti» na Bliskom istoku. Oni tada sigurno ne govore o 17,5 miliona nagaznih mina zakopanih po egipatskim pustinjama u toku Drugog svjetskog rata. «Đavolji vrt», tako mještani nazivaju zonu smrti između gradića Al Alameina i Libije, u kojem je njemački general Erwin Rommel sakrio veliku količinu eksplozivnog materijala. Nakon Drugog svjetskog rata je više od 8.000 ljudi ranjeno ili ubijeno njemačkim, britanskim i italijanskim minama. Ipak, umjesto da vrt deminira, Njemačka na internet stranici Ministarstva vanjskih poslova upozorava na «neadekvantno označena minska polja» u Egiptu. Može biti da je to pravno ispravno, ali moralno sigurno nije.

Ljudi sa Nila se osjećaju ostavljenim na cjedilu, i povjerenja imaju samo u Boga. Zapad se nameće pri uvođenju demokratije, a to je ustvari isti onaj Zapad koji je s despotima decenijama gajio dobre odnose i znatnim novčanim sumama upravljao njima. Na korzu u Alexandriji je napisan grafit na arapskom jeziku koji bi se mogao prevesti «Ameriko, ne mrzimo te zbog tvoje slobode. Mrzimo te jer je nama uskraćuješ». To je sažetak dugogodišnje bliskoistočne politike, one kakvu je podržavala i Evropa, i koja se raspala prije godinu dana. Mladi Egipćani tačno znaju šta hoće: novu zemlju s vlastitim pravilima, a ne zemlju konstruisanu po mjerama Zapada.

Šta možemo učiniti da bi ljudi opet htjeli naš med, kao što kaže arapska poslovica? Možda zvuči banalno i naivno, ali, trebamo živjeti naše vrijednosti i vjerodostojno ih predstavljati. Kada se radi o vjerskoj slobodi u Egiptu, uvijek brzopleto potrčimo da damo opomenu. I to je dobro. Samo bi trebali i dati uvjerljiva objašnjenja zašto nam smeta mahrama i zašto Švicarci zabranjuju izgradnju minareta. To baš i nema veze sa zapadnjačkom slobodom, tolerancijom i jednakošću, iako sve to uvijek naglašavamo.

U jednoj diskusiji mi je učitelj arapskog rekao da mi Evropljani trebamo konačno shvatiti da na ovom svijetu ne želi svako da živi onako kako to Zapad demonstrira. «Mi muslimani smo protiv bikinija jer su bikiniji protiv dostojanstva žena», rekao je. «Međutim, smatramo da upravo mahrama ženi može dati dostojanstvo i poštovanje.» Teško nam pada da to razumijemo. Ubijeđeni smo da je zapadni koncept života najbolji i jedini ispravni. Ali, u jednom muslimanskom društvu koje je ubjeđeno da ima najbolju religiju, to ne prolazi. I još smo ponosni kako ljudi ovdje mogu da žive onako kako žele da žive. Ministar vanjskih poslova Gudio Westerwelle je govorio da je «arapsko proljeće počelo sa čežnjom naroda za slobodom i pravom glasa».

I to je tačno. A da li to znači da Egipćani mogu učestvovati u oblikovanju svoje zemlje, kao što hoće, ostaje da vidimo. Na parlamentarnim izborima su najviše glasova dobile upravo one stranke koje se zalažu za islamsku zemlju i islamski način života.

To je za nas nezgodno, ali to moramo poštovati. Reakcija Zapada u narednih par mjeseci će pokazati da li nas Egipćani smatraju vjerodostojnim. Ili ćemo morati što brže da otkačimo.

Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović