“S vjerom u Boga”

Husein Buljubašić, rođen je 1974. godine u Vrhpolju, općina Sanski Most, gdje je završio osnovnu školu. Školovanje je nastavio u Beogradu do 1992. godine, da bi se, pred nadolazećom oružanom agresijom na Bosnu i Bošnjake, vratio u rodni kraj.

Ubrzo je, zajedno s rođacima i komšijama Bošnjacima, dopao u zloglasni srpski konclogor “Krings” u Sanskom Mostu. Tu je, uz strahovite torture, bio zatočen i odatle, s ostalim preživjelim stradalnicima – na intervenciju međunarodne zajednice – deportiran izvan granica Bosne i Hercegovine. Od 1993. godine živi i radi u Švicarskoj.

Bavi se književnim radom. Stihove je počeo pisati još u osnovnoj školi. Nastupio je na više kulturnih manifestacija. Kao tekstopisac, sarađivao je sa najpoznatijim pjevačima na estradi.

Snimljeno je mnogo pjesama po njegovim stihovima. Te pjesme predstavljaju osvježenje u toj oblasti, izdvajajući se time što su napisane izvan klišea i nose snažan i samosvojan umjetnički pečat.

Mnoge pjesme, za koje je on napisao tekstove, nagrađivane su i postale hitovi. Ova knjiga je, pak, bitan iskorak u njegovom umjetničkom bavljenju poezijom.

Husein Buljubašić smatra zločinom zaboravljanje zločina. Zato je, u znak sjećanja na sve stradale Bošnjake, na mjestu zločina u njegovom zavičaju, kraj mosta u Vrhpolju, podigao šehidsko spomen-obilježje, na kome su ispisani stihovi njegove pjesme pod naslovom „Allahova zemlja” – živima za pouku i poruku, kao biljeg o stradanju, otporu i pobjedi Bošnjaka na tim prostorima. Ta pjesma je uvrštena i u ovu knjigu.

Smisao života pronašao je u borbi i životu za islam. Životni moto su mu kur’anski ajeti:

«O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani» (Ali-Imran, 102), i: «Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!» (Ali-Imran, 103).

Aktivan je u Bošnjačkoj islamskoj zajednici u Švicarskoj.

Ovo mu je prva objavljena knjiga, podnaslovljena kao Poezija o islamu i Bosni. Knjiga je puštena u prodaju 29. januara 2012.godine.

Urednik ove knjige je književnik Isnam Taljić.

“Traume bosanskog čovjeka se iskazuju i manifestiraju na različite načine.

Imao sam prilike da vidim likovni izražaj logoraša koji su komadom stakla ili kamena oblikovali skulpturu i svoju patnju i oslobađali se nagomilane gorčine. Drugi su to ispisivali ili ispovjedali se na psihijatrijskim seansama. Posebni su mi ljudi koji su očuvali vjeru u Boga i u molitvenom zanosu iskazivali svoje naslage jada iz duše i tako se oslobađali boli kroz uzdahe molitve. Očuvali su dušu da se ne zagadi mržnjom i osvetom a čistu misao su usmjerili da iskažu istinu i sačuvaju je za pamćenje. Jedan od tih čistih i čestitih je i Husein Buljubašić koga je Bog nadahnuo poezijom kao molitvom i cijela ova knjiga, iako sa izmješanim osjećanjima, patriotizma, nostalgičnom željom za zavičajem, gorčinom i prkosom, ukazivanjem na zločin, nosi ono suštinsko, vjerovanje u Boga i njegovu moć i pravdu. Pjesnikov uži zavičaj, Vrhpolje je s jedne strane je stradalničko mjesto u kojem su se dogodili najteži zločini u posljednjoj agresiji na BiH 1992/95. godine, a s druge strane pružilo je herojski otpor četničkoj falangi, što je i projeciralo strašne zločine. Husein je i sam stradalnik i zatočenik jednog od 24. logora na području sanske općine i to lično stradanje i stradanje Bošnjaka uopće, je buđenje u nacionalnom i vjerskom smislu.

Narodna izreka kaže: Kad Bošnjaku iz Bosanske Krajine izvadite jedno oko, ništa. Kad mu izvadite drugo oko on progleda. Vjerujem da smo progledali…

«Sve se Allahu klanja» je najuspjelija pjesma i to je vrhunac duhovnog doživljaja pjesnika u promatranju okoliša i prirodnog Božijeg davanja. Čudo kojem se samo pjesnik može iskreno zadiviti, jer svako nije u stanju da gleda i «vidi», iako je Bog dao mogućnost svima. To plemenitu nadahnuće iskazaće u ovoj prekrasnoj strofi:

Pčela zikri polen raznoseći

I sa svojih krila behar časti,

I plod jedra voljom Svevišnjega,

Kad sazrije na sedždu će pasti.

Pjesnik je mlad i ovo je njegov prvi ukoričeni iskaz. On sam kaže, da su njegove pjesme popularne na estradi, što na taj način uzdiže pjesnikovu ličnost. Ali, vjerujem da odgovornost prema ovome, što ide među ljude nije estradni ni bilo koji lažnim sjajem upakovani proizvod. Zato odvojim ove čiste kristale od masovnije upotrebe, korisnije je. Iskrenost i posvećenost Bogu otvoriće vrata univerzuma za sve lijepo i dobro…”, napisao je u recenziji knjige Amir Talić.

(bosnjacinet)