Obama – Još jedan ekser u američki kovčeg

Piše: Noam Chomsky

U godinama svjesnog, samonametnutog gubitka kod kuće, “gubici” su se nastavili gomilati drugdje. U proteklom desetljeću, prvi put u 500 godina, Južna Amerika poduzela je uspješne korake ka svom oslobađanju od zapadne dominacije, što je bio još jedan ozbiljan gubitak. Regija se pomakla ka integraciji i počela se baviti nekima od strašnih unutarnjih problema društava kojima su uglavnom vladale europeizirane elite, sićušni otoci ekstremnog bogatstva u moru bijede. Također su se riješili svih američkih vojnih baza i kontrole MMF-a. Novoosnovana organizacija CELAC (Zajednica latinoameričkih i karipskih država) uključuje sve zemlje hemisfere osim SAD-a i Kanade. Profunkcionira li ona uistinu, bit će to još jedna etapa u američkom padu, u ovom slučaju na području na koje se oduvijek gledalo kao na “američko dvorište”.

Još bi ozbiljniji bio gubitak zemalja MENA-e – Bliski istok/sjeverna Afrika – koje su planeri od 1940-ih vidjeli kao “izvanredan izvor strateške moći i jedan od najvećih materijalnih zgoditaka u svjetskoj povijesti”. Kontrola nad MENA-inim zalihama energije donijela bi “značajnu kontrolu nad svijetom”, riječima utjecajnog Rooseveltova savjetnika AA Berlea.

Dakako, ukoliko se procjene američke energetske neovisnosti zasnovane na sjevernoameričkim izvorima energije pokažu realnima, važnost kontrole nad MENA-om ponešto bi se smanjila, iako vjerojatno ne mnogo: glavni je interes oduvijek i bila kontrola, više nego pristup. Međutim, vjerojatne posljedice po ravnotežu planeta toliko su zlokobne da je rasprava možda velikim dijelom tek akademska vježba.

Proljeće

Arapsko proljeće, još jedan događaj od povijesne važnosti, moglo bi biti predskazanje bar djelomičnog “gubitka” MENA-e. SAD i njegovi saveznici jako su se trudili spriječiti taj ishod – zasad sa zamjetnim uspjehom. Njihova politika prema narodnim ustancima blisko se držala standardnih smjernica: podržati sile najprijemčivije za američki utjecaj i kontrolu.

Omiljeni diktatori uživaju podršku dok god su u stanju održati kontrolu . Kada to više nije moguće, odbacuju ih i pokušavaju što potpunije obnoviti stari režim (kao u Tunisu i Egiptu). Opći obrazac je poznat: Somoza, Marcos, Duvalier, Mobutu, Suharto i mnogi drugi. U jednom slučaju, Libiji, tri tradicionalne imperijalne sile silom su intervenirale kao sudionici u pobuni s ciljem svrgavanja koristoljubivog i nepouzdanog diktatora otvarajući put, kako se očekuje, učinkovitijem nadzoru nad bogatim libijskim izvorima (prvenstveno nafte, ali i vode koja je od osobitog interesa francuskim korporacijama), mogućoj bazi Američkog zapovjedništva za Afriku (zasad ograničenog na Njemačku) i potiskivanju sve dubljeg prodora Kine. Što se tiče vođenja politike, tu nije bilo puno iznenađenja.

Od ključne je važnosti smanjiti prijetnju funkcionalne demokracije u kojoj će većinsko mišljenje u značajnoj mjeri utjecati na politiku. I to je rutina i posve je razumljivo. Pogled na studije javnog mnijenja koje su američke agencije za istraživanje izvršile u zemljama MENA-e lako objašnjava zapadnjački strah od autentične demokracije u kojoj će javno mnijenje u značajnoj mjeri utjecati na politiku.

Izrael i Republikanska stranka

Slična se razmatranja izravno prenose na drugi važan predmet interesa o kojem govori izdanje magazina Foreign Affairs citirano u prvom dijelu ovog teksta: izraelsko-palestinski sukob. Teško da postoji bolji primjer kojim bi se predočio strah od demokracije. U siječnju 2006. godine u Palestini su održani izbori koje su međunarodni promatrači proglasili slobodnima i poštenima. Prva reakcija SAD-a (i, dakako, Izraela), koju je Europa pristojno slijedila, bila je nametanje oštrih kazni za Palestince koji glasuju pogrešno.

To nije ništa novo. Posve je u skladu s općim i nimalo iznenađujućim načelom koje prepoznaje i većinsko akademsko mišljenje: SAD podupiru demokraciju ako i samo ako su ishodi u skladu s njihovim strateškim i ekonomskim ciljevima; žalostan je to zaključak neo-reaganista Thomasa Carothersa, najpomnijeg i najuvaženijeg akademskog analitičara inicijativa za “promicanje demokracije”.

Općenitije, SAD su 35 godina predvodile politiku protivljenja mirenju Izraela i Palestine, blokirajući međunarodni konsenzus koji je pozivao na političku nagodbu pod uvjetima predobro poznatima da bismo ih ponavljali. Zapadnjačka mantra je da Izrael traži pregovore bez prethodno postavljenih uvjeta, što Palestinci odbijaju. Točnije bi bilo obrnuto. SAD i Izrael zahtijevaju stroge preduvjete koji su, štoviše, osmišljeni kako bi osigurali da pregovori dovedu ili do palestinske kapitulacije oko najvažnijih pitanja ili nikamo.

Prvi preduvjet je da pregovore mora nadgledati Washington, što ima smisla otprilike koliko i zahtjev da Iran nadgleda pregovore oko sunitsko-šijitskog sukoba u Iraku. Ozbiljni pregovori trebali bi se održati pod okriljem neke neutralne stranke, po mogućnosti one koja uživa određen međunarodni ugled, možda Brazila. Pregovori bi trebali nastojati razriješiti sukobe između dvaju antagonista: SAD-a i Izraela s jedne i većine svijeta s druge strane.

Drugi preduvjet je da Izrael mora biti slobodan širiti svoja ilegalna naselja na Zapadnoj obali. Teoretski, SAD se protivi tim akcijama, ali tek putem vrlo blagih opomena dok istodobno osigurava ekonomsku, diplomatsku i vojnu podršku. Kada SAD ima neke ograničene ciljeve, s lakoćom onemogućava akcije, kao u slučaju projekta E-1 koji povezuje šire područje Jeruzalema s gradom Ma’aleh Adumim, presijecajući Zapadnu obalu – vrlo visoki prioritet za izraelske planere (širom spektra) koji je ipak izazvao neke prigovore u Washingtonu te je Izrael morao pribjeći zaobilaznim mjerama kako bi malim koracima ostvario projekt.

Farsa

Glumljeno protivljenje doseglo je razinu farse prošle veljače, kad je Obama uložio veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva na provođenje službene politike SAD-a (dodajući i nekontroverznu opasku da su sama naselja ilegalna, bez obzira na ekspanziju). Otada je bilo malo govora o okončanju ekspanzije naselja koja se proračunato izazivački nastavlja.

I tako, dok su se predstavnici Izraela i Palestine spremali za susret u Jordanu u siječnju 2011., Izrael je najavio novu izgradnju u Pisgat Ze’evu i Har Homi, područjima na Zapadnoj obali koja je proglasio dijelom uvelike proširenog područja Jeruzalema, pripojenog, naseljenog i konstruiranog kao izraelski glavni grad, sve protivno direktnim naredbama Vijeća sigurnosti. Drugi potezi nastavljaju grandiozniji plan razdvajanja svih enklava na Zapadnoj obali koje su još preostale pod palestinskom upravom od kulturnog, komercijalnog i političkog središta palestinskog života u bivšem Jeruzalemu.

Razumljivo je što su palestinska prava marginalizirana u američkoj politici i govoru. Palestinci nemaju ni bogatstva ni moći. Ne nude ništa što bi odgovaralo interesima američke politike; u stvari imaju negativnu vrijednost kao napast koja uzburkava arapsko javno mnijenje.

Izrael je, naprotiv, vrijedan saveznik. To je bogato društvo sa sofisticiranom i visoko militariziranom, visoko tehnologiziranom industrijom. Desetljećima je bio izuzetno cijenjen vojni i strateški saveznik, osobito nakon 1967., kada je učinio veliku uslugu SAD-u i njihovu saudijskom savezniku uništivši “virus” naserizma i uspostavivši “poseban odnos” s Washingtonom u obliku koji se održao sve do danas. On je također rastući centar američkih visokotehnoloških ulaganja. U stvari, visoka tehnologija i osobito vojna industrija u tim dvjema zemljama vrlo su blisko povezane.

Izabrani narod

Osim takvih osnovnih razmatranja politike velesila, tu su i kulturni čimbenici koje ne smijemo ignorirati. Kršćanski cionizam u Britaniji i SAD-u dugo je prethodio židovskom cionizmu i bio značajan elitni fenomen s jasnim političkim implikacijama (uključujući Balfourovu deklaraciju koja se njime nadahnula). Kada je general Allenby osvojio Jeruzalem tijekom Prvog svjetskog rata, američki ga je tisak slavio kao Rikarda Lavljeg Srca koji je napokon pobijedio u Križarskim ratovima i istjerao pogane iz Svete zemlje.

Idući je korak za Izabrani narod bio povratak u zemlju koju im je obećao Gospod. Izražavajući zajedničko stajalište elite, tajnik za unutarnje poslove predsjednika Franklina Roosevelta Harold Ickes opisao je židovsku kolonizaciju Palestine kao podvig “bez premca u povijesti ljudske rase”. Takvi stavovi lako su se uklopili u doktrine o providnosti koje su predstavljale snažan element u popularnoj i elitnoj kulturi od zemljinih začetaka: vjerovanje da Bog ima plan za svijet i da ga SAD ispunjava pod božanskim vodstvom, kako ga je izražavao dugačak niz čelnih figura.

Nadalje, evangeličko kršćanstvo vrlo je popularna sila u SAD-u. Još ekstremnije, evangeličko kršćanstvo posljednjih dana također ima izuzetan javni domet, ojačan uspostavom Izraela 1948. i dodatno revitaliziran osvajanjem ostatka Palestine 1967., što su sve znakovi da su posljednji dani i drugi dolazak blizu.

Te su sile postale osobito značajne nakon Reaganovih godina, kada su republikanci odustali od pretvaranja da su politička stranka u tradicionalnom smislu i uniformno se posvetili služenju sitnom postotku superbogatih i korporativnog sektora. Međutim, maleno biračko tijelo kojem prvenstveno služi rekonstruirana stranka ne može pribaviti dovoljno glasova pa se ova mora okrenuti drugamo.

Jedini je izbor mobilizirati težnje koje su oduvijek prisutne, iako rijetko kao organizirana politička sila: prije svega nativiste koji drhte od straha i mržnje i religijske elemente koji su ekstremni po međunarodnim mjerilima, ali ne i u SAD-u. Jedan od ishoda je uvažavanje navodnih biblijskih proročanstava; odatle ne samo potpora za Izrael i njegova osvajanja i ekspanziju, već i strastvena ljubav prema Izraelu, još jedan bitan dio katekizma koji moraju pjevušiti republikanski kandidati – pri čemu demokrati, opet, ne zaostaju mnogo.

Na stranu ti čimbenici, ne treba zaboraviti da se “anglosfera” – Britanija i njezini ogranci – sastoji od društava naseljeničkih kolonija sagrađenih na pepelu autohtonog stanovništva, potisnutog ili posve istrijebljenog. Prakse iz prošlosti jamačno su bile u osnovi ispravne, u slučaju SAD-a čak i određene Božjom providnošću. Shodno tome, često je prisutno intuitivno razumijevanje za djecu Izraela kada ona slijede sličan put. Ali prije svega prevladavaju geostrateški i ekonomski interesi, a politika nije uklesana u kamenu.

Iranska “prijetnja” i nuklearno pitanje

Okrenimo se konačno vodećem pitanju kojim se bavi ranije citirani magazin establišmenta, “prijetnji Irana”. Među elitama i političkom klasom ona se općenito smatra osnovnom prijetnjom svjetskom poretku – iako ne i među općom populacijom. Ankete u Europi pokazuju da se Izrael smatra vodećom prijetnjom miru. U zemljama MENA-e on taj status dijeli s SAD-om, dok je u Egiptu uoči pobune na trgu Tahrir 80% smatralo da bi regija bila sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje. Iste su ankete ustanovile da samo 10% vidi Iran kao prijetnju – za razliku od vladajućih diktatora koji imaju svoje brige.

U Sjedinjenim Državama prije opsežnih propagandnih kampanja pokrenutih u zadnjih nekoliko godina većina stanovništva složila se s većinom svijeta da Iran kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklernog oružja ima pravo obogaćivati uran. Čak je i danas velika većina u korist mirnog rješenja problema s Iranom. Prisutno je čak i jako protivljenje vojnom angažmanu ako Iran zarati s Izraelom. Samo četvrtina smatra Iran važnom brigom za SAD uopće. Ali nije neobično što postoji jaz, često i bezdan, između javnog mnijenja i politike.

Zašto se točno Iran smatra takvom kolosalnom prijetnjom? O ovom se pitanju rijetko raspravlja, ali nije teško pronaći ozbiljan odgovor – iako, kao i obično, ne u sklopu žučljivih izjava. Najautoritativniji odgovor nude Pentagon i obavještajne službe u svojim redovitim izvješćima Kongresu o globalnoj sigurnosti. Oni izvještavaju da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju. Njegova vojna potrošnja vrlo je niska čak i po regionalnim standardima, minijaturna, dakako, u usporedbi s SAD-om.

Sila

Iran ima male kapacitete za uporabu sile. Njegove strateške doktrine su obrambene, namijenjene odvraćanju napada dok ne nastupi diplomacija. Ako Iran razvija kapacitet za nuklearno oružje, stoji u izvješćima, to bi bio dio njegove strategije odvraćanja. Nijedan ozbiljni analitičar ne vjeruje da vladajući klerici žele da im država i imovina budu sravnjeni za zemljom, što bi bila izravna posljedica kada bi se makar i približili započinjanju nuklearnog rata. A ne treba posebno isticati zašto bi iransko vodstvo bilo zainteresirano za odvraćanje pod sadašnjim okolnostima.

Režim je nesumnjivo ozbiljna prijetnja dobrom dijelu vlastitog stanovništva – i, na žalost, po tome nije jedinstven. Ali primarna prijetnja SAD-u i Izraelu je mogućnost da im Iran osujeti slobodnu upotrebu nasilja. Daljnja prijetnja je što Iranci očito teže proširiti svoj utjecaj na susjedni Irak i Afganistan, pa i šire. Ti “nezakoniti” činovi nazivaju se “destabilizirajućima” (ili još gore). Naprotiv, nasilno nametanje američkih interesa na drugom kraju svijeta doprinosi “stabilnosti” i redu, u skladu s tradicionalnom doktrinom o tome tko posjeduje svijet.

Posve je smisleno pokušati spriječiti Iran u pridruživanju državama koje imaju nuklearno oružje, uključujući tri države koje su odbile potpisati Ugovor o neširenju nuklernog oružja – Izrael, Indija i Pakistan – a svima njima SAD je pomogao, i još uvijek im pomaže, u razvijanju nuklearnog naoružanja. Tom cilju nije nemoguće pristupiti mirnim diplomatskim sredstvima. Jedan pristup koji uživa nadmoćnu međunarodnu podršku je poduzimanje smislenih koraka prema uspostavi zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku koja bi uključivala Iran i Izrael (što bi se također odnosilo na američke snage koje su raspoređene ondje) i, još bolje, protezala se i na južnu Aziju.

Azijsko-pacifička regija

Podrška takvim naporima toliko je snažna da se Obamina administracija morala formalno složiti, ali s nizom ograda: najvažnija je da se izraelski nuklearni program ne smije smjestiti pod okrilje Međunarodne agencije za atomsku energiju i da se ni od jedne države (što znači SAD-a) ne smije zahtijevati davanje informacija o “izraelskim nuklearnim pogonima i aktivnostima, uključujući podatke koji se odnose na prethodne nuklearne transfere u Izrael”. Obama također prihvaća izraelsko stajalište da svaki takav prijedlog mora ovisiti o opsežnom mirovnom sporazumu koji SAD i Izrael mogu nastaviti beskonačno odgađati.

Ne treba reći da ova studija nipošto nije iscrpna. Među važnim temama koje nisu spomenute pomak je američke vojne politike prema azijsko-pacifičkoj regiji s novim dodacima golemom sustavu vojnih baza koji se uvode upravo sada na otoku Jeju kod Južne Koreje i u sjeverozapadnoj Australiji, što su sve elementi politike “obuzdavanja” Kine. S tim je blisko povezano pitanje američkih baza na Okinawi, kojima se stanovništvo već mnogo godina ogorčeno protivi, i trajna kriza u odnosima na liniji SAD-Tokyo-Okinawa.

Sigurnosna dvojba

Otkrivajući koliko su se malo izmijenile temeljne pretpostavke, američki strateški analitičari opisuju rezultat kineskih vojnih programa kao “klasičnu ‘sigurnosnu dvojbu’, pri čemu vojne programe i nacionalne strategije koje njihovi planeri proglašavaju obrambenima druga strana vidi kao prijetnju”, piše Paul Godwin iz Istraživačkog instituta za vanjsku politiku. Sigurnosna dvojba javlja se oko kontrole nad morima oko kineskih obala. SAD smatra svoje politike nadzora nad tim vodama “obrambenima”, dok ih Kina smatra prijetnjom: u skladu s time, Kina svoje djelovanje u obližnjim područjima vidi kao “obrambeno”, dok ga SAD smatra prijetnjom. Nije moguće ni zamisliti takvu raspravu oko američkih priobalnih voda. Ta “klasična sigurnosna dvojba” ima smisla, opet, pod pretpostavkom da SAD ima pravo kontrolirati ostatak svijeta i da američka sigurnost zahtijeva nešto blisko potpunoj globalnoj kontroli.

Dok se načela imperijalne dominacije nisu mnogo izmijenila, sposobnost njihove provedbe upadljivo se smanjila kako je moć postala šire raspodijeljena u sve raznolikijem svijetu. Posljedice su brojne. No, vrlo je važno imati na umu da, na žalost, nijedna od njih neće odagnati dva crna oblaka koji se nadvijaju nad svakim promišljanjem globalnog poretka: nuklearni rat i ekološku katastrofu, koji doslovce prijete dostojnom opstanku ljudske vrste.

Upravo obrnuto. Obje su prijetnje zloslutne i sve prisutnije.

Prvi dio eseja: Sagladavanje pada Amerike

Esej Noama Chomskog originalno je objavljen na internetskoj stranici TomDispatch.com.