‘Mistik’ (Aida Begić-Zubčević)

Različitost omogućava poređenje. Blagodat je da čovjek ima priliku voljeti one s kojima se, da ne pripada džematu, ne bi imao priliku nikada upoznati. Međutim, mi često zaboravljamo počasti kojima smo darivani. Zaboravljamo da nas jača i čini boljim ljudima činjenica da nekoj našoj sestri nije jednako važno ono čime smo mi zaokupljeni. Zaboravljamo da više i ne postoji druženje bez materijalnog ili nekog drugog najnižeg interesa, a mi ga imamo. Zaboravljamo da ne poznajemo jednu od najstrašnijih tekovina modernog doba, a to je usamljenost i otuđenost. Zaboravljamo da imamo šansu da budemo ljudi u vrijeme kada je svaka ljudskost svedena na materijalnu dobit.

Život u zaboravu učini da ne vidimo ljepotu u različitosti, već nam smeta što drugi nisu kao mi. Život u zaboravu nas sprječava da učimo od onih koji ne misle isto. Život u zaboravu nas tjera da od džemata želimo napraviti nekakvo udruženje uniformisanih.

Ljudi često smatraju da postoji model izgleda jedne tekije. I postoji. Ali to što oni smatraju poželjnim izgledom nije u skladu sa stvarnim modelom, s onim šta tekija jeste. Stereotipno viđenje tekije su – specifična odjeća, ljudi koji ne žive u stvarnosti već u ‘nebesima’. U takvom viđenju je svima lijepo. I onima koji jesu i onima koji nisu u tekijama. Onima koji jesu, stereotip daje alibi da ne žive u stvarnosti, već da se skrivaju iza lažnih nebesa i ne rade ništa. Onima koji nisu u tekijama ovakva slika daje argument da nikada i ne budu, a ‘derviše’ drži na sigurnom odstojanju od svijeta i života.

Blagonaklosnost prema sufizmu najčešće proizilazi iz gore navedene pogrešne slike tekije – zemlje dembelije. Ne dolazi ona iz činjenice da je sufizam živi, istinski Islam. Da je to Islam kao način života, a ne mrtvo slovo na papiru ili ti religija. Ne proizilazi iz toga da je jedna tekija istinski živa onoliko koliko je njena veza sa stvarnim životom i zajednicom jaka. Ne proizilazi iz toga da sufizam, tj. tesavuf podrazumijeva muršida, šerijat, ibadete, edeb itd., već simpatije prema istom uzrokovane su pogrešnom, ali veoma privlačnom slikom ‘misticizma’.

Jednom prilikom mi je neka belgijanka kojoj sam zaboravila ime, tumačila sufizam kao nešto divno i krasno, kao nešto što nema veze sa Islamom, pa se njoj baš zato i sviđa!? Čisto sumnjam da je ona sama mogla ovo smisliti. Prije će biti da je takvu sliku stekla slušajući nekog ‘mistika’ koji i ne klanja čestito niti zna uzeti abdest, ali zato tumači Ibn Arebija i ima snove pune poruka upućenih čovječanstvu.

Život u dvadeset i prvom stoljeću teško da ima bilo šta mistično. Vrijeme svakodnevnih zemljotresa, poplava, političkih previranja, otrovne hrane, ratova, medijske manipulacije ne dozvoljava ti da s mirom odspavaš, a kamoli da glumiš ‘mistika’. U vrijeme kada je luksuz preživjeti, čovjek zaista mora biti posebno nadaren ublehar da tesavuf shvati kao nerad, ispijanje čajeva i padanje u sevdah. Pored nadarenosti za ublehu, priznajem da je nadasve mistično uspjeti takvu ideju života uspjeti sprovesti u djelo.

 

Autor: Aida Begić – Zubčević
Izvor: naksibend.net