Kako postići smirenost srca

Svi smo čuli da se uvijek moramo nadati Božijoj milosti. Mi to i pokušavamo, ali šejtan ima svoje trikove. Imamo tendenciju da očajavamo zbog nas samih i naše nesposobnosti da promijenimo neke stvari – naročito ovaj unutrašnji nemir koji osjećamo. A efekat toga je da se ne nadamo dovoljno Božijoj milosti. Ne prihvatamo uvijek da nas Bog može izvući iz situacije u kojoj se nalazimo, da ne „zaslužujemo“ probleme, da nas Bog ne kažnjava i da ne moramo biti savršeni.

To ne znači, međutim, da ne trebamo težiti savršenstvu ili da ne trebamo sebe držati odgovornim kad pogriješimo. Ključ je u razvijanju našeg odnosa sa Bogom tokom iskušenja. Ako vjerujemo Bogu, nijedna situacija neće biti previše beznadežna. Nijedna tuga nije vječna. Trebamo shvatati iskušenja na način na koji su namijenjena da se shvataju – kao test naše vjere u Boga, kroz koje koristimo svoje znanje u praksi i približavamo se Njemu. Ova iskušenja potencijalno mogu biti i kazne, ako dozvolimo da na nas utječu negativno tako što ćemo se okrenuti od Njega zbog svoje tuge. Ali naša svjesnost o našem stanju i naše shvatanje Božije milosti nam omogućava da kaznu pretvorimo u nešto pozitivno – što se očituje kroz pokajanje Bogu, istovremeno nam povećavajući dobra djela i brišući loša djela.

Prva „vježba“ za nas je da budemo svjesni da Bog zna. Kroz kakvugod bol prolazili ili kakvugod poteškoću imali, moramo shvatiti da nikad nismo sami. Čak i kada se osjećamo kao da nas je cijeli svijet napustio, pa i oni najbliži, Bog je tu. On nas podsjeća u Kur’anu: {Ne bojte se!” – reče On – “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.} (Ta-Ha 20: 46)

Ukoliko shvatimo da je Bog s nama i da nam je On blizu, uvijek ćemo imati rješenje za naše unutrašnje brige. Postoje stvari koje moramo znati kako bismo razvili svoj odnos s Bogom. A postoje i stvari koje moramo učiniti kako bismo održali tu bliskost s Bogom. Konačno, postoje stvari kojima moramo težiti kako bismo ostvarili idealan odnos s našim Gospodarom.

Razvijanje odnosa s Bogom

U julu 2006., gledao sam na vijestima razorni izraelski napad na Liban. Kada sam vidio slike unakaženih tijela i čuo vapaje za pomoć, osjetio sam se frustrirano i bespomoćno. Zato sam odlučio da se molim Bogu i čitam Kur’an. Dok sam čitao, došao sam do ajeta:

{Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!} (Al-Bekare 2: 214)

I to je bio odgovor. Kao ljudska bića ćemo biti testirana. Međutim, to ne znači da ćemo živjeti u stalnim poteškoćama, jer, ‘Allahova pomoć je zaista blizu’. Ali šta znači kada prolazimo kroz poteškoće? Da li je Bog ljut na nas? Šta ako nema izlaza?

Kadagod prolazimo kroz poteškoće, postoje stvari koje trebamo sa sigurnošću znati. Bog nam kaže u Kur’anu:
{… Allah će, sigurno, poslije tegobe last dati.} (At-Talaq 65: 7)

Određene poteškoće su tako naporne da se ne uspijevamo fokusirati ni na šta drugo osim na probleme. Ali moramo imati na umu da kada bismo htjeli pobrojati sve Božije blagodati, ne bismo ih uspjeli pobrojati. Podsjećanje na druge blagodati u našim životima nam pomaže da uvidimo test u kontekstu velike šeme stvari. Sama činjenica da možemo pasti na sedždu i uzviknuti „O Allahu!“ je blagodat veća od svih drugih!

Ali zašto iskušenja?

Postoji svrha iza svakog iskušenja, a ta svrha ima veze s našim unutrašnjim stanjem i našim odnosom s Bogom. Bog ima 99 imena, a dovoljno nam je da znamo da je on najmilostiviji, najpravedniji i najmudriji. Iskušenja nam ne daje neko nasumično biće, već Bog koji nam je bliži od naše vratne žile.

Testovi su način da se pročistimo. Poslanik, a.s., je rekao: “ Neće mu’mina pogoditi bolest, nedaća, briga, tuga, slabost ili bol, čak ni trn na koji se ubode, a da mu Allah za to neće oprostiti grijehe.” (prenosi Buhari).

Naš krajnji cilj je zadobiti Božije zadovoljstvo i Džennet, a niko od nas ne obožava Allaha na način na koji se On treba obožavati. Mnogi od nas ne traže oprost od Njega redovno, i mnogi od nas ne razmišljaju dovoljno o svom stanju i o povratku Bogu. Ovi testovi, kolikogod da su teški, umanjuju naš teret na Sudnjem danu, ukoliko odgovorimo na te testove sa strpljenjem.

Iskušenja nas, također, podsjećaju na našu misiju. Ako smo se udaljili od Boga, testovi nas približavaju Njemu. Kolikogod da smo bezbrižni u životu, testovi čine da shvatimo da nemamo apsolutno nikog osim Njega.

Ako se nismo udaljili od Boga, onda iskušenja testiraju našu otpornost. Da li se prisjetimo Boga samo kada nam je lijepo, ili se pak naše povjerenje proteže i u periodima poteškoća? Kada imamo iskušenja, da li napuštamo dobra djela koja smo činili? Bog opisuje takve ljude u sljedećem ajetu:
{Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.} (Al-Hajj 22:11)

Može vam zvučati čudno ali testovi su i dokaz Božije ljubavi. Poslanik, a.s., je rekao: “Kada Allah voli svog roba, On ga stavlja na iskušenja” (prenosi Tirmizi).

Ponekad je odgovor na iskušenje upravo potreba za Bogom, dugi sati provedeni u noći, suze iskrenosti..

Napisala: Džinan Bastaki
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
Izvor: onislam.net