Ispovijest Mostarke Hane Obradović: Četiri dana bez struje u 21. stoljeću
Omjer svijeća u mom stanu je 3 naprema 14. Četrnaest, broj ljudi koji su se grijali u mome stanu sinoć i ne samo grijali. Objedovali, kartali, pričali zajedno. Sve ono što smo zaboravili raditi ovdje u gradovima.
Ispovijest preko mobitela 21-godišnje Hane Obradović iz Mostara, studentice druge godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Lijeva obala, Mostar, 9. februar 2012. Ulazimo u četvrtu noć bez struje. Sinoć je došla voda. Odlučila doći nakon što sam iz susjedne zgrade dovukla 25 litara u bidonima (kanisterima). Loša sreća, kažu. Ne! Loša sreća je živjeti u vremenu kada prodavac u lokalnoj prodavnici podigne cijenu brašna ili jajeta, pa komad jajeta košta 50 feninga, lopata ne košta 15 KM kako navode, kamo sreće svi bismo “lopatali”.
Potreba u vidu ove alatke zna izbiti čovjeku i 90 KM iz džepa. Međutim, nije sve tako crno (dobro da imamo više svijeća bilo bi manje crno). Omjer svijeća u mom stanu je 3 naprema 14. Četrnaest, broj ljudi koji su se grijali u mome stanu sinoć i ne samo grijali. Objedovali, kartali, pričali zajedno. Sve ono što smo zaboravili raditi ovdje u gradovima.
Mama kaže da konačno ponovo komuniciram s bratom (ona ne računa Facebook chat kao način komuniciranja, kako to inače radimo). I da, bitno je napomenuti kako od internet ovisnika postaneš regularan, običan smrtnik koji zna hodati po mraku, nositi bidone, prati suđe bez tekuće vode i kartati.
Hvala komšijama Hrvatima i onima koji se ne svrstavaju pod nacionalnosti na svim fotonima svjetlosti, na svakom napunjenom telefonu, na svakom besplatno podjeljenom hljebu (pekara “Suncokret”) i obroku ( restoran “Radobolja”).
Hvala i onima za koje nisam čula, a koji nisu ove dane radili po principu “pomozi sirotom za svoju dobit”. A ja, tek lice u masi.
Apelujem na skakače i navijače da pomognu da očistimo čitav grad, a ne samo ulaze ispred kafana i kladionica. Da nahranimo gladne i promrzle ljude i životinje, da pokažemo ljudskost, onom djetetu rođenom u nevakat u mostarskom porodilištu i da uvedete struju u moj ulaz gdje je najmlađi stanar jedna tromjesečna beba, koja bi rado opet spavala u svom krevetiću.
Ja, kao i mnogi drugi čekam ispunjenje obećanja koje slušamo već četiri dana “još sat i struja”. A mi tamam navikli. Lijepo!
Nadam se da će od moje ispovijesti nešto biti, jer mi je dosta lažnih izvještaja sa terena!
Evo, baterija svirucka. Kraj…
(bportal.ba)
