Goran Kostić, srbijanska zvijezda filma “Uzemlji krvi i meda”: Poricanje zla civilizacijsko je dno

O najrazornijem sukobu u Evropi od Drugog svjetskog rata, onom u Bosni, progovorila je Angelina Jolie. Filmom “U zemlji krvi i meda”, u čijoj osnovi je potresna ljubavna drama između Ajle i Danijela, Bošnjakinje i Srbina, koje rat razdvaja, a potom u logoru ponovo spaja, Jolie je “ošamarila” međunarodnu zajednicu i progovorila o silovanju žena u BiH s početka devedesetih.

“U zemlji krvi i meda” prikazan je i u Muzeju holokausta u Washingtonu, i već je u konkurenciji za osvajanje brojnih međunarodnih priznanja.

U vojničke čizme glavnog muškog lika Danijela, bosanskog Srbina koji se tokom rata u BiH bori pod zapovjedništvom svog oca, generala Nebojše Vukojevića (Rade Šerbedžija) ušao je rođeni Sarajlija, Goran Kostić. Čovjek koji je radnu biografiju ispunio ulogama u filmovima “The Hunting party”, “Hannibal Rising”, “Children of Men”, “Taken”…, i igrao rame uz rame s Owenom, Moore, Neesonom, Gereom…

Ovo je prvi put da daje intervju za jedan medij u BiH.

Zbog kompleksnosti priče “U zemlji krvi i meda” jeste li Danijela prihvatili igrati na prvo čitanje scenarija, ili je bilo potrebe pročitati ga još jednom?

– Jedno čitanje je bilo dovoljno da odlučim u korist snimanja. Interesantno je da ni nakon petog čitanja nisam bio siguran da sam došao do dna priče. Što sam se više odavao scenariju, to sam dublje padao u taj bunar. I scenarij i karakter Danijela su vrlo kompleksni i kao takvi su zahtijevali pažljivu analizu, ali i zaključke koji nisu smjeli biti nepromjenjive vrste. Glumac uvijek treba da uči, ili barem da bude otvoren ka novim iskustvima. To ga čini punijim čovjekom i umjetnikom.

Angelina Jolie je u jednom od svojih intervjua izjavila da joj ovim filmom nije namjera slati bilo kakvu političku poruku, već svijetu pokazati šta su ljudi u jednom vremenu i jednom području morali proživjeti. Šta je, prema Vašem mišljenju, najveća snaga ove filmske priče i koliko je važno što ju je ispričala Jolie?

– Od politike se ne može pobjeći, još pogotovo na Balkanu i nakon svega što nam se desilo. Što smo mi tokom snimanja više od politike bježali, to su nas vanjske struje ka njoj jače gurale.  

Osovina filma je u tretmanu žene od muškarca i promjenjiva dinamika njihovog odnosa tokom rata. Šta je muškarac u svakodnevnom životu u stanju da nanese osobi drugog spola, za koju često kaže i da je voli, često se ne može riječima opisati. To je rezultat njegovih slabosti, utučenosti i tokom života sagrađenih predrasuda.

To zlo i nepravda koji tinjaju u vrijeme mira samo dožive svoj tamni procvat u vrijeme ratnog ludila. U ratu sve najbolje i najlošije iz čovjeka izađe. A da su sve to naše majke, sestre, djevojke i žene (‘ajde mogu i tašte), mi olako zaboravimo. Osobe kojima baš sve, pa i sam naš život i postojanje mi svi dugujemo.

Za mene je to ono što daje najjači, ali ne i jedini pečat ovom filmu. Kada još iza svega stoji žena reditelj, i to baš Angelina Jolie, onda priča ima istančanu dubinu i dobija osjetljiviju dimeziju. Žena za žene i žena o ženama.

Ovo Vam je bilo prvo igranje na filmu s Radetom Šerbedžijom. Oni koji su pogledali film, smatraju da Šerbedžija svoj lik gradi tako što uvijek za postupke nalazi opravdanje u povijesti, govoreći da su Srbi ti koji su žrtve. Kako ste Vi pronašli opravdanje za svoj lik i na koji način ste ga gradili?

– Pa, Danijel je baš sin tog karaktera koji svoje postupke pravda kroz istoriju. Za razliku od njegovog oca, Danijel nema tih ožiljaka iz Drugog svjetskog rata i kao takav on je barem o tom pitanju i u teoriji čist, njegov otac bi rekao – naivan.

To je Danijelova početna pozicija. Taj isti Danijel, s baš tim više pripadnim imenom, jeste dalje proizvod vjerovanja u nešto drugo i bolje, neka druga vremena. On je zaborav imenodavca.

No, čovjek je proklet i da se lako ložiti pa, čim ga neko malo podgrije, lako zaboravi sve što je dobro. Za psa kažu da mu trebaju samo tri sedmice da izgubi svoj vrhunski pedigre i opet postane šakal. Čini mi se da ima ljudi koji taj civilizacijski pad na majmuna, i što bi dalje dodao Nikola Đuričko, „pa još niže na pod” i brže znaju da ostvare.

Ratni kriminal, zločin protiv čovjeka pa i genocid, nažalost, nisu novi dio ratnog folklora na Balkanu. To su stare ljudske nevrijednosti koje su sada samo dobile Haag, gdje im se po prvi put poslije Drugog svjetskog rata sudi. Opravdanja nema, šta god da je istorija. Biti naivni ili gluhi pa još i slijepi posmatrač zla, ne opravdava ni Danijela ni druge, a pogotovo ne njegovog oca, organizatora tog kriminala koji, eto, svoju novu pravdu i svoje sadašnje stanje svijesti gleda kroz prizmu istorije. Biti svjedok i ne reagovati, ili kasnije poreći to isto zlo jednako dotiče civilizacijsko dno.

Čovjek protiv prirode i protiv samog sebe. Niže od toga se ne može. Ako se na vrijeme ne suprotstavimo ili vječno ostanemo samo nijemi posmatrači, onda rizikujemo da se to isto zlo vrati u neko buduće vrijeme, kada ljudi opet budu dali za pravo da svoje postupke pravdaju kroz događaje iz prošlosti.

Kako Danijel završava svoju priču?

– Danijel je tragičan karakter, on ima šansu da se izdigne i postane heroj, ali on to ne zna ili neće, ili ne može da realizuje, i na taj način završava svoju priču – kao kukavica.  Te je daleko od pozicije koju je on imao s početka filma. 

Za Zanu Marjanović su scene grupnog silovanja bile jedno od najtežih iskustava. Opisujući ih, kaže da Vam je čak u jednom momentu sugerirala i da joj se približite, jer ste veoma vodili računa o tome kako će se ona u svemu tome osjećati. Kako ste Vi doživjeli ovaj dan snimanja?

– To je bio prvi dan snimanja koji je po svojoj prirodi uvijek osjetljiv, napet i obično vrlo dug. Angelina nas je sve, pa i samu sebe, namjerno ošamarila ovom scenom, koja niti je kratka, niti je prijatna, a nije ni čvrsto označena nekim za glumce bitnim pokazateljima. Ta energija napetosti prvog dana snimanja ima dvojaku snagu. Ako pobijede strah i nepovjerenje, koji obično proizlaze iz nedovoljne pripreme, ta energija uguši glumca, pa onda režiser ima obavezu da ga već prvog dana vadi hladnog iz bunara.

U isto vrijeme, ako tu energiju iskoristimo i modifikujemo u korist i pravac glume, scene pa i cijelog filma, onda ona dobija jedan pozitivan kvalitet na koji se vrlo lako svi i sve može nadograditi. Moj dio u toj sceni je tu negdje pri samom kraju, tako da dok sam ja došao na red, Sijamija, Jovanova, Marjanović, Đurić i svi drugi su već utabali taj put kojim sam se onda lako prošetao. 

No, trenutak dodira između dvoje ljudi je vječna konstanta, on stvara uniju, ali kada je kontekst svega toga poremećen u korist nečeg negativnog, onda se i priroda tog dodira mijenja. On postaje grub, sebičan i u cijelosti primitivan. Iza njega onda stoje niske pobude. Ima glumaca koji u taj sistem olako znaju da uđu, ja nisam jedan takav. Nije toliko teško tamo otići, ali je teško od tamo se vratiti čistog srca i uma. Marjanovićeva mi je pomogla tim što je znala procijeniti vrlo rano gdje se to ja kolebam i čega se plašim. 

Da će „U zemlji krvi i meda” izazvati kontroverze na Balkanu, pretpostavljam da ste mogli očekivati. Jeste li i u jednom momentu imali dilemu – snimati ili ne snimati ovaj film?

– Bilo je očekivano da će film izazvati reakcije i prije negoli se snimanje završi, pa i još jače po njegovom prikazivanju. I pored toga, dileme snimati ili ne nije bilo. Ni sad, ni prije, ni opet.  Film ima svoju snagu na više mjesta. On je jedna vrsta obaveze, od koje se ne može pobjeći niti sakriti. Za mene lično je ovo neka vrsta zatvaranje kruga, sada je on pun. Ova priča mi je dala šansu da vratim Sarajevu nešto što sam mu na neki način ostao dužan.

Jedan dio javnosti u Srbiji blagonaklono ne gleda na “Zemlju krvi i meda”. Emir Kusturica i Bata Živojinović poručuju da Angelina ne treba dolaziti u Beograd. Kako kao umjetnik reagirate na ovakvu vrstu zabrana i interpretiranja još ne prikazanog filma?

– Kada ljude niti znamo niti su prisutni, nije fer prozivati njihova imena, niti komentarisati šta su oni rekli. Šta se sada razvija po dobrom dijelu medija iz Srbije je baš to prozivanje imena. Ali, ta imena uopšte nisu imena ljudi koji su istinski odgovorni za ozbiljnost stanja. Prozivaju se umjetnici, reditelji i druge filmadžije i još pride predstavljaju kao zlotvori, ni više ni manje.

Neki ljudi u Srbiji pa i šire kao da nikad nisu bili svjesni bosanskohercegovačke ratne stvarnosti, ili su s vremenom dobili neku zajedničku amneziju. Šta još ne treba da zaboravimo jeste da se ovo mišljenje formira od ljudi koji nisu ni pogledali film. Onako, tipično balkanski, kritkuju se scenariji koji nisu pročitani, pišu se eseji o filmovima koji nisu ni pogledani. U 2 sata i 7 minuta teško da mogu stati sve naše priče, ali one koje su rečene sigurno nisu plod nečije mašte niti zle namjere umjetnika, reditelja, filmadžija…

Zbog nepoznavanja scenarija i Sarajevo je u početku otežavalo i zabranjivalo snimanje filma. Osjeti li se i u jednom dijelu filma hendikep što su scene, umjesto u Mađarskoj, mogle biti snimane na autentičnim lokacijama u glavnom bh. gradu?

– Svakako da bi bilo bolje da je snimano u Sarajevu, kada je riječ o vrijednosti lokaliteta, ali u životu pa i u ovoj istini postoji druga strana medalje. To što je sva glumačka ekipa bila izdvojena iz Sarajeva doprinijelo je stvaranju neke vrste kreativnog karantina, u pozitivnom smislu, svakako. Nije bilo pritisaka sa strane, nije bilo nikakvih spoljnih izazova, ili pak avantura. Lično sam u jednom trenutku u potpunosti i zaboravio u kom sam to gradu, to mi više u tom trenutku i nije bilo bitno.

  

Sarajevo su, svakako, velikim djelom sagradili austrougarski arhitekti, tako da mnogo toga po nekim mjestima grada i po nekim zgradama izgledalo vrlo slično originalu, samo što je veće. Gorak okus u ustima ne ostavljaju zgrade istog arhitekte, već privremeno otkazivanje gostoprimstva humanitarcu od odgovornih u državi.

Šta ste najdragocjenije ostavili u Sarajevu?

– Ljude, memorije i izgubljenu mladost. Kompletnost moga identiteta. 

Kako ste i kad otišli iz Sarajeva. Kako je tekao Goranov put do Engleske, Amerike…?

– Otišao sam iz SFRJ 21. maja 1991. sa starim dobrim YU pasošem i JAT avionom preko Ljubljene do Londona.  Ona nikad odigrana utakmica između “Dinama” i “Crvene zvezde” je za mene, na neki način, bila krajnje upozorenje da je vrijeme došlo da se scena mijenja.

Iz Londona sam gledao raspad moje bivše domovine i ludilo svih mojih zemljaka. I u toj opštoj zbunjenosti i nemoćnosti odlučio sam da se vratim studiranju.

Ovog puta to je moralo da bude nešto humanije, pa mi je lako bilo odlučiti se za glumu. Pozorište ima tu snagu da liječi dušu i čuva razum. To me je i izvuklo iz te depresije nesigurnosti i samonepoštovanja, koje me je dobro držalo možda prve dvije godine mog boravka u Kraljevstvu. 

Snimajući u “Zemlji krvi i meda”, imali ste priliku na jednom mjestu upoznati mnoge glumce s ovog podneblja, i starije i mlađe generacije. Koliko ste ih poznavali od ranije i šta mislite o bh. glumačkoj školi?

– Do sada sam sav svoj glumački rad ostvario u inostranstvu. Do ovog filma nisam imao nikakav profesionalan dodir s našim glumcima i promjeni tog statusa sam se radovao. U Velikoj Britaniji postoje više kreditovanih akademija. Kada se još doda velik broj privatnih ustanova pa i univerziteta s jakom dramskom sekcijom (Oxford i Cambridge), onda se dođe do nevjerovatne cifre od blizu 3.000 novih glumaca na godišnjem nivou.

Nije jedan, nisu dva, nego tri puna kamiona naprednih glumaca. Možete misliti na šta to onda zna da liči kada govorimo o održavanju kvaliteta. Kod nas su stvari drugačije, jedna akademija i to je to za tu godinu.

Vidim i ovdje se sada sve to po ugledu na Zapad mijenja, ali nešto sumnjam da će ti novi glumci baš svi imati kvalitet umjetnika s kojim sam ja imao čast i ugodnost raditi. Sama Angelina ne prestaje s pričom koliko je prijatno iznenađena cjelokupnom glumačkom ekipom koju je, ustvari, da i s njom podijelimo ovaj kolač, ona izabrala. 

Kakvim pamtite dane snimanja sa Šerbedžijom, Đurićem, Marjanović…?

– Glumiti pored Radeta Šerbedžije me je stimulisalo do kosti. Zamislite da sam pao tu pred njim. Raditi uporedo s djevokama koje su onako upečatljivo odradile “Snijeg” činilo mi je to zadovoljstvo i odgovornost još većim.

Dijeliti ekran sa, u svakom smislu, predivnom Zanom Marjanović čini dalje to čitavo iskustvo nezamjenjivim. A naši momci, k’o od planine odvaljeni, bez problema zasjene čitavu scenu samo svojom pojavom, a onda među svih njih ubacite Borisa Lera i njegovu lakoću pristupa radu, pa tek onda ekipa iz Beograda sa svojom nijansom… Bilo bi baš nešto posebno uraditi i neki lakši film sa svim ovim umjetnicima. 

(dnevniavazba)