Dolaskom Tajipa Erdogana na vlast Istanbul je postao svjetska prijestonica mirovnih pregovora

Richard Falk, profesor emeritus Međunarodnog prava, koji je na Univerzitetu Princeton predavao 40 godina, napisao je komentar o turskoj vanjskoj politici tokom protekle decenije kojeg prenosimo u cjelosti.

Komentatori iz Evrope i Sjeverne Amerike proteklih mjeseci s cinizmom govore o “nepostojanju problema sa komšijama”, što je centralni dio vanjske politike Ahmeta Davutoğlua, otkad je postao ministar vanjskih poslova u maju 2009. godine, prije čega je bio savjetnik svom prethodniku i premijeru.

Ovi kritičari ukazuju na povećane tenzije prema Siriji i Iraku te nemogućnosti da se prevaziđu posljedice incidenta Mavi Marmara s Izraelom i oživljavanje stare svađe sa armenskom dijasporom, koju je potakao francuski zakon o poricanju genocida povezanog sa masakrom iz 1915.

To zasigurno jesu problemi, no treba li ih interpretirati kao neuspjehe, preciznije, “turske neuspjehe”? Možda Davutoğlu nije bio dovoljno oprezan, ili je bio preoptimističan, kada je izgovorio to o nepostojanju problema diplomatije, ali zar to nije bio ispravan način signaliziranja nove ere turskog pristupa komšijama, naročitu u arapskim regijama, ali i u cijelom svijetu. Tu je izjavu popravio serijom inicijativa, doživljavajući “komšiluk” kao širok pojam i uspješno brišući mnoge loše uspomene povezane s osmanskom vladavinom širom arpskog svijeta.

Treba se sjetiti da se vanjska politika Turske počela kretati novim kursom godinama prije nego što je Davutoğlu postao ministar. Važna prekretnica desila se 2003. godine, kada je turska vlada odbila da dopusti SAD da koristi njihov teritorij kao početnu tačku napada na Irak. Stranke opozicije taj su potez nazvale najvećom greškom u historiji Turske, ali, gledajući unazad, bio je to prelazni momenat koji je pokazao da Turska može misliti i djelovati samostalno kada je riječ o vanjskoj politici, da je Hladni rat završen i da Washington Ankaru više ne može uzimati zdravo za gotovo. A, opet, ovaj potez nije značio, kako su to kritičari tada predstavljali, okretanje Islamu, a udaljavanje od Zapada. Kako se nedavno pokazalo, Turska još cijelni svoje veze s NATO-om, do te mjere da dozvoljava radarske stanice na svojoj teritoriji, povezane s odbranom od iranskih projektila za Evropu, Izrael i Zaljev.

Zaboravljanje prošlosti Turske

Do sada je gotovo zaboravljeno da je Turska podsticala mirovne pregovore između Sirije i Izraela, koji su zamalo bili jako uspješni, ali su propali, vjerovatno zbog izraelskih napada na Gazu, krajem 2008. mada se sad ačini vjerovatnijim da je neuspjeh izazvala nespremnost Izraela da se odrekne teritorija koji je osvojio 1967.

Turska je pokušala biti mirotvorac i na Balkanu te Kavkazu, postižući naizgled nemoguće: približiti BiH i Srbiju, na način koji je naveo njihove neprijateljski nastrojene vlade na put koji je vodio ka miru.

Još ambicioznije, u saradnji s Brazilom, Turska je iskoristila svoj status nezavisnog igrača da u maju 2010. nagovori Teheran na prihvatanje dogovora o skladištenju većine iranskog obogaćenog uranija na tursku teritoriju, čime je pokazala mogućnost nenasilne alternative napetom odnosu SAD i Irana.

Sigurno je da su ranija nastojanja da se postigne prijateljski odnos sa Sirijom propala, ali ne dok režim Damaska nije počeo masovno ubijati svoje državljane i odbio zahtjev naroda za reformom. Gotovo isti preokret desio se i u odnosu s Libijom nakon prijetnji Muammara Gaddafija da će masakrirati oopziciju, zbog čega je Turska čak ponudila pomoć NATO-voj intervenciji u Libiji 2011. Nema sumnje ni da je odbijanje EU da promijeni jednostrani stav o Kipru poremetilo odnose sa Grčkom, unatoč turskoj razumnosti i spremnosti na kompromis.

Čak i s Izraelom, unatoč snažnog suosjećanja Turaka sa Palestincima, učinjeno je sve da se uspostavi dobar odnos između država. Napad izraelske mornarice u međunarodnim vodama na putnički bord Mavi Marmara, koji je prevozio aktiviste i pomoć za Gazu bio je, ne samo grubo kršenje međunarodnih zakona, već je rezultovao i smrću nekoliko turkih državljana. Turska je zahtjevala izvinjenje i kompenzaciju za porodice žrtava. Taj sasvim razuman set zahtjeva zamalo je prihvaćen u Tel Avivu, ali se to nije desilo jer se Benjaminu Netanyahuu usprotivio izraelski ministar Avigdor Liebermann, koji je u međuvremenu pod istragom zbog sumnje da je počinio prevaru.

Politika “nepostojanja problema s komšijama” treba biti shvaćena kao kamen temeljac turske politke prema Bliskom Istoku i svijetu te kao aspiracija i snažna želja, a ne kao rigidna praksa. Previše je tu kontradiktornosti u političkim odnosima da bi se mogao izostaviti kotnekst. Na primjer, turska vlada je u slučajevima Sirije i Libije morala birati između režima koji ubija svoj narod ili demokratizacije i humanizacije vlasti.

Nepostojanje problema treba gledati kao okvir za uspostavljanje relacija među državama, ne amo vladama, a u teškim situacijama, teški se izbori moraju donijeti.

Navodno je Turska otišla predaleko kada je podržala NATO u Libiji, ili nedovoljno daleko u podržavanju Zelene revolucije u Iranu, nakon pokradenih izbora u junu 2009. Ovi teški izbori ne umanjuju princip i stav koji je Davutoğlu zauzeo. Možda bi Turska, da je Zelena revolucija pokazala malo više upornosti ili se upustila u raširenije ubijanje naroda, i tada napravila “sirijski izbor”.

Historijske transformacije

Davutoğlu je u više prilika izrazio entuzijazam premaa ustancima koje zajedno nazivamo Arapsko proljeće. Te ustanke nazvao je “velikim historijskim transformacijama” koje nisu reverzibilne, a izraz su žeđi mladih ljudi da žive dostojanstveno i demokratski. Turska ničim nije ugrozila niti ukaljala ove ideale.

Vanjska politika Turske usmjerila se na medijaciju konfikata u kojima ne učestvuje. Istanbul je zamijenio evropske prijestolnice kao mjesto gdje se strane u sukobu rado sastaju. Unatoč tome što Washingtonu smeta odnos Ankare s Izraelom i Iranom, američka vlada favorizira Istanbul kao idealno mjesto pregovora s Iranom.

Na primjeru Sirije i Libije očito je da inje uvijek moguće ne zauzeti ničiju stranu, iako je Turska to dugo odlagala, kako bi vladama dala šansu da same postignu mir u zemlji. U globaliziranom svijetu, granice nisu apsolutne, a suverenost mora biti stavljena u drugi plan ako se dešavaju teška kršenja ljudskih prava.

Možemo se samo nadati da će Turska ostati na ovom kursu, iskoristivši svaku priliku koja omogućava pozitivne međusobne odnose među zemljama i koristiti svoj diplomatski status da pomaže rješavanju konflikata.

Umjesto da se “nepostojanje problema” gleda kao neuspjeh, treba ga gledati kao priliku da se potvrdi kreativnost turske vanjske politike protekle decenije u kojoj je pokazala pozitivne strane diplomatije “meke moći”. Ovakava dioplomatija pomaže razumijeti veliku popularnost i poštovanje prema turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu širom svijeta.

(dnevniavazba)