Piše: Sarah Mousa
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad u decembru je u intervjuu sa Barbarom Walters izjavio da Ujedinjeni narodi nisu kredibilna institucija, i da je to samo “igra” u kojoj zemlje učestvuju. Iako “kredibilan” možda nije najprikladniji opis, sigurno ne za UN u cijelosti, Assadovo preispitivanje svetosti institucije nije toliko neskladno kao njegova politička prošlost.
Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je zbog ruskog i kineskog veta odbacilo prijedlog da podrži mirovnu inicijativu Arapske lige za Siriju, ali to nije toliki neuspjeh za sirijsku revoluciju koliko za UN kao instituciju.
Osigurati interese
Vijeće sigurnosti se drži kao ostatak iz prošlog doba; umjesto da izražava globalnu zabrinutost, to je platforma za stalne članice da potvrđuju hijerarhiju svjetskog poretka. Svaka od pet stalnih članica pojedinačno – onih zemalja koje se smatraju najvećim silama u osnivanju UN-a poslije Drugog svjetskog rata – imaju pravo da stave veto na bilo koju rezoluciju.
Međunarodna zajednica mjesecima raspravlja o Siriji
Veto često koriste te velike sile ne zbog zabrinutosti za očuvanje mira, za što je vijeće navodno bilo stvoreno da radi, već da osiguraju uočene interese – koliko god oni bili kontradiktorni osnovnim principima čovječnosti. Ova nedavna rezolucija o Siriji se može dodati dugoj listi odbijenih rezolucija Vijeća sigurnosti koje su bile na štetu stanovništva u arapskom svijetu.
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna.
Sjedinjene Države su često koristile pravo veta na rezolucije povezane sa Izraelom. U februaru 2011, rezolucija kojom se osuđuje izgradnja izraelskih naselja, koja i same Ujedinjene nacije smatraju ilegalnim, odbačena je kada su SAD iskoristile svoje pravo veta. Prošle jeseni, zahtjev palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa za priznavanje palestinske države u UN-u bio je osuđen na propast pošto su SAD zaprijetile vetom.
Arapske revolucije
Iako nije tako jasno utvrđeno u njenoj strukturi, Arapska liga je, slično, institucija koja je, umjesto da ostvaruje svoj cilj olakšavanja čvršćih veza unutar regiona, često pod utjecajem interesa vlada koje predstavlja – razmjerno njihovoj ekonomskoj i strateškoj moći. To je naročito problematično kada sporna pitanja o kojim se raspravlja prijete, direktno ili indirektno, opstanku samih vlada koje čine organizaciju.
Arapskoj ligi je trebalo više od sedam mjeseci da značajnije reagira na sirijsku revoluciju, a većina njenih napora, ako ne i svi, smatraju se neuspjehom. Posmatračka misija koja je poslana u zemlju odaslala je kontradiktorne poruke, nije samostalno posjetila nemirna područja i na kraju je obustavila svoju misiju zbog eskalacije nasilja i povlačenja podrške zaljevskih zemalja.
Egipatska revolucija dočekana je s dosta oklijevanja
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna. Tokom većeg dijela egipatske revolucije, liga nije otišla dalje od poziva na reforme.
Globalna zajednica, van formalnih institucija, bavila se svakom revolucijom različito – pošto su kratkoročni pojedinačni interesi imali prednost nad principima. U slučaju Tunisa, zemlje sa manjom strateškom važnosti od nekih njenih susjeda, revolucija je široko hvaljena. Egipatska revolucija je dočekana sa više oklijevanja, prije nego je njena ogromna popularnost postala očigledna.
Kada su Rusija i Kina stavile veto na rezoluciju za čije je samo razmatranje trebalo proći 11 mjeseci i više od 5.000 izgubljenih života, stotine ljudi je ubijeno u napadu vojske na grad Homs.
Resursima bogata Libija brzo se našla na meti snaga NATO-a. U Jemenu, ključnom partneru u borbi SAD-a protiv terorizma, reakcija je bila manje entuzijastična. A mnogi su zaboravili da je pokret uopšte postojao u Bahreinu, gdje bi osnaživanje šiitske većine moglo napraviti mjesta za iranski utjecaj.
Međutim, arapske revolucije su pokazale da iako međunarodna osuda, vojne akcije ili sankcije mogu ubrzati pad režima, odlučujući faktor za uspjeh su ipak ljudi i njihova volja i spremnost da nastave tražiti svoja prava.
Kada su Rusija i Kina stavile veto na rezoluciju za čije je samo razmatranje trebalo proći 11 mjeseci i više od 5.000 izgubljenih života, stotine ljudi je ubijeno u napadu vojske na grad Homs. No, taj dan nije bio gubitak za revoluciju, pošto su sirijski demonstranti širom svijeta uzeli stvar u svoje ruke.
Napad na sirijsku ambasadu
Sirijci u Egiptu su se mobilizirali nakon vijesti da je u napadima na Homs u samo nekoliko sati poginulo više od 200 ljudi.
U ranim jutarnjim satima 4. februara više od 100 mladih demonstranata okupilo se ispred sirijske ambasade u Kairu s ciljem da održe proteste koji bi rezultirali protjerivanjem sirijskog ambasadora u Egiptu. Neki od demonstranata su upali u ambasadu, gdje su porazbijali namještaj, te zapalili dio zgrade.
Više od 50 mladih Sirijaca ukrcali su se u voz iz Aleksandrije kako bi se pridružili onima koji su se u Kairu okupili ispred suda Abdeen.
Demonstrante su zatim dočekali razbojnici, koje je, kako su prisutni bili ubijeđeni, unajmio sam ambasador. Ovo je bio drugi napad na sirijsku ambasadu. I dok su egipatski čuvari prethodne sedmice stajali po strani posmatrajući demonstrante kako uništavaju portrete Bashara al-Assada, ovaj put je desetak sirijskih demonstranata bilo uhapšeno.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad
Kako je vijest o njihovom suđenju kružila, zajedno sa strahom da bi mogli biti poslani u Damask, gdje bi vjerovatno, ako ne i sigurno, nakon dolaska bili pogubljeni, demonstranti su se ponovo okupili. Više od 50 mladih Sirijaca ukrcali su se u voz iz Aleksandrije kako bi se pridružili onima koji su se u Kairu okupili ispred suda Abdeen, nekoliko blokova dalje od trga Tahrir.
Demonstranti su stajali ispred zgrade suda više od 12 sati, pozivajući na oslobađanje pritvorenika, protjerivanje sirijskog ambasadora i uzvikujući parole protiv Assadovog klana i vladajuće partije Baath. U jednom trenutku tokom protesta, radnici suda navodno su otvorili prozore na drugom spratu i skandiranjem se pridružili euforiji mase.
Pritvorenici su ubrzo nakon toga bili pušteni, sa manjim optužbama za nanošenje štete. Demonstranti su taj dan smatrali pobjedom, jer je bilo jasno da imaju podršku najcjenjenijeg entiteta – ljudi, Sirijaca i Egipćana koji su se okupili u znak podrške.
Nekoliko blokova dalje od sudnice, na trgu Tahrir, ljudi su također uzimali stvar u svoje ruke. Ultrasi, fudbalski navijači poznati po svojim antivladinim parolama, već nekoliko dana su održavali proteste zbog najokrutnije akcije vlasti poslije revolucije – masakru u Port Saidu u kojem je u samo nekoliko sati poginulo više od 70 navijača.
Režim u Siriji neće pasti u ruke vanjskih entiteta, već u ruke sirijskog naroda u zemlji i van nje.
Uloga države je bila jasna i naširoko se smatralo osvetom vojske mladima koji su pokrenuli promjene. I dok ih gađaju suzavcem, kojim SAD neće prestati naoružavati egipatsku vladu (jer State Department tvrdi da nema dokaza o zloupotrebi), egipatska omladina ne čeka međunarodnu reakciju ili rezolucije UN-a kako bi svoju zemlju oslobodila od vojne vladavine.
U Hami je 1982. ubijeno 40.000 stanovnika
Odbacivanje sirijskog plana u Vijeću sigurnosti UN-a poklopilo se sa obilježavanjem godišnjice masakra u Hami, u kojem je 1982. u napadima vojske na grad ubijeno oko 40.000 stanovnika. Bio je to pravi podsjetnik za Sirijce na domaću i međunarodnu šutnju koja je vladala tada, kao i na njihovu odgovornost da reagiraju sada – čak iako niko drugi neće.
Režim u Siriji neće pasti u ruke vanjskih entiteta, već u ruke sirijskog naroda u zemlji i van nje, te Slobodne sirijske vojske, hrabrih oružanih snaga koje pomažu u zaštiti građana od brutalnosti Assadovog režima. Iako je međunarodni pritisak možda donekle smanjio krvoproliće u Siriji, nedostatak istoga neće osuditi na propast revoluciju u toj zemlji.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
(balkansaljazeeranet)