Bošnjačko pitanje i bošnjački odgovori

Na našu veliku žalost, a često i frustraciju, to opredjeljenje je samo deklarativno jer situacija na terenu i nije baš takva. Naše komšije, pogotovo one istočne i nisu plaho oduševljene idejom o zajedničkom životu, toleranciji i ostalim imaginarnim pojmovima koji se u posljednje vrijeme više i ne spominju u manjem entitetu, čak ni reda radi. Zašto bi inače radili ono što su radili u periodu 92-95?! Sve je manje nade da ćemo čuti ikakav glas koji bi značio želju za zajedničkim progresom i normalizacijom stanja. Veliki je to paradoks i nepravda, da se jedan narod nada suživotu sa svojim dželatima i krvnicima.

Bošnjaci se kao narod trenutno nalaze u nezavidnoj situaciji. Kompromitujemo se konstantno glumeći flastere koje se razvlače na sve moguće načine da bi pokrpali ovo što danas zovu Bosna i Hercegovina. Ovi drugi kojima apsolutno nije stalo ni do kakvog konstruktvnog pomaka se izigravaju sa nama, jer su dobili ono što su htjeli, ništa ne ulažu, pa ih time ništa i ne obavezuje da urade bilo šta pozitivno za ovu zemlju. S druge strane, mi smo razvučeni i balansiramo na žici, preznojavamo se svaki put kada neki od utega prevagne, a mi se upremo iz petnih žila da održimo ravnotežu. Oni imaju svoje koje su oteli od nas i to ne daju, ali se zato dogovaraju sa nama o onome što je još uvijek naše i što smo za vrijeme agresije odbranili. Pokušavaju na sve načine optužiti nas za ono što sami rade.

Na drugoj strani, vjerski objekti su redovna meta napada u RS-u, diskriminacija povratnika i završavanje onoga što je već davno započeto je dnevni red svih institucija u Republici Srpskoj. Svaki hambar ima krsnu slavu. Propaganda i medijska hajka na Islamsku zajednicu i muslimane su opet priča za sebe. Osporavaju nam porijeklo, identitet, vjeru i pravo na odlučivanje o sebi i svojoj sudbini. Pokušavaju nas degradirati na sve moguće načine. Uporno nas ubjeđuju da smo mi krivi što su nam rušili džamije, silovali žene i ubijali djecu, jer eto, da mi nismo bili takvi, oni to ne bi radili. Da smo bili malo manje muslimani i da nismo bili tako naivni te 1992. godine. Proglašavaju nas teroristima i ekstremima, iskrivljuju sliku o agresiji i genocidu, hapse nam ratne političare i generale, ismijavaju se sa našim žrtvama i mi to opet sve trpimo.

U ovakvoj konstelaciji odnosa lišeni smo svakog vida napretka i razvoja, kako duhovnog, tako i ekonomskog i institucionalnog. Pretvoreni smo u trgovinsku koloniju naših susjeda, privreda nam je davno poklekla, a bombarduju nas naši vlastiti mediji koje plaćamo iz svog džepa.

Postavlja se pitanje šta nam je raditi?! Ovaj presjek stanja vjerovatno zvuči poprilično pesimistično, ali ne mora biti tako. Bošnjacima su sada više nego ikad bitne velike odluke i smjernice. Bitna im je definisana politika, konsolidacija  i dugoročni ciljevi. Obezglavljeni političari i intelektualci trebaju ponovo uhvatiti kormilo u svoje ruke i usmjeriti ga u pravom smjeru. Kako sačuvati duhovnu, ekonomsku i teritorijalnu autonomiju u ovom kazanu zvanom Bosna i Hercegovina. Bošnjaci  moraju shvatiti u kakvom se stanju nalaze i kakve okolnosti vladaju. Da li nam je BiH važnija od nas samih? Kada ćemo se osloboditi zablude da će biti više Bosne i Hercegovine, što smo mi manje Bošnjaci i muslimani i iluzije da ćemo se jednog jutra probuditi i da sve će biti u redu, da neće više biti mržnje i fašizma, nego samo rahatluk i zajednička BiH.

Ovaj tekst ne dovodi u pitanje cjelovitu  Bosnu i Hercegovinu, niti poziva na bošnjački secesionizam, nego pokušava ukazati  na to da se Bošnjaci trebaju preispitati i vidjeti šta su dobili, a šta izgubili, jer već 20 godina tumaraju za fatamorganom zvanom cjelovita BiH sa tri sretna konstitutivna naroda. Drugim riječima, igramo tenis sami sa sobom. Zašto niko ne kaže napokon da je car go, pa da se pokušaju napraviti neke realne nacionalne smjernice i ambicije?! To je jedini način da iz ove bitke dugoročno ne izađemo kratkih rukava, a znamo šta bi to značilo…

Nermin Spahić

(nasevijesti.com)